Da bi prenijeli moć i prestiž svog carstva, Rimljani su izgradili trajnu arhitekturu kao simbol svoje dugotrajne vladavine. Carevi su koristili velike javne radove kao potvrdu svog statusa i ugleda. Nasuprot tome, japanska arhitektura je dugo prihvatila ideje promjene i obnove, očigledne u ritualnoj obnovi šintoističkih svetilišta. Praksa, poznata kao šikinen sengu (shikinen sengu), primjećuje se u Ise Jingu, gdje se svetilište namjerno demontira i rekonstruiše svakih dvadeset godina. Širom svijeta, filozofije o postojanosti i nestalnosti prožimale su arhitektonske tradicije. Usred klimatske krize, kako se ovi principi primjenjuju na savremeni arhitektonski dizajn?
Savremenici nastavljaju da stvaraju strukture kao simbole moći, istaknutosti i ponosa. Olimpijski stadioni, na primjer, predstavljaju sposobnost zemlje da ugosti globalne događaje i ostavi iza sebe značajne spomenike. Ove strukture često postaju zastarjele kada se događaji završe, što izaziva zabrinutost za njihovu dugoročnu održivost. Na primjer, stadion Ptičije gnijezdo u Pekingu, uprkos svojoj početnoj veličini, bori se da privuče dosljednu upotrebu i ostvari prihod. Slično tome, izgradnja Olimpijskog kompleksa u Atini 2004. i Olimpijskog stadiona u Montrealu 1976. opteretili su buduće generacije visokim troškovima održavanja kada zgrade više nisu bile u upotrebi.
Moderna arhitektonska praksa djeluje u okviru potrošačkog društva koje naizgled prihvata „plansku zastarjelost”. Preovlađujuće uvjerenje je da se zgrade moraju stalno obnavljati ili rušiti kako bi se napravio prostor za nove gradnje. Baš kao i sa olimpijskim stadionima, tradicionalni tržni centri su postali irelevantni zbog velikih društvenih promjena poput porasta online kupovine i promjena potrošačkih navika. Arhitekte i dizajneri se sada suočavaju sa izazovom ponovnog osmišljavanja prostora kako bi ostali relevantni u svijetu koji se brzo razvija. Prilagođavanje različitim potrebama i promjena društvenog ponašanja ključno je za savremenu praksu.
Sa ciljem da stvori prilagodljive strukture koje bi mogle da se razvijaju u skladu sa društvenim potrebama, arhitektura japanskog metabolističkog pokreta strukturalno je priznala da su japanski gradovi u stalnom stanju rasta. Inspirisan fuzijom arhitektonskih megastruktura i organskog biološkog rasta, pokret je nastojao da stvori dinamične zgrade koje bi se „metabolisale“ kako bi zadovoljile očekivane buduće potrebe. Međutim, značajan previd bio je propust da se predvidi da će sam pokret na kraju postati zastarjeo.
Kapsula Nakagin toranj u Tokiju, koju je dizajnirao Kišo Kurokava, primjer je ambiciozne metabolističke arhitekture. Toranj je zamišljen kao modularni sistem, sa pojedinačnim čaurama koje su sposobne da se prilagode različitim upotrebama i da se premještaju u i iz centralne strukture jezgra. Uprkos svom inovativnom dizajnu, zgrada na kraju nije ispunila obećanje o transformaciji kao odgovor na evoluirajuće društvene potrebe.
Sljedeći primjer, efemerna arhitektura se pojavila kao odgovor na ubrzanu prirodu našeg savremenog svijeta. Fokusira se na stvaranje struktura i prostora dizajniranih za ograničen životni vijek, u rasponu od sati do nekoliko godina. Ovaj arhitektonski pristup dobija na značaju jer nudi fleksibilnost i prilagodljivost. Prihvatajući nestalnost, resursi se efikasno koriste, a strukture se mogu lako demontirati i prenamijeniti.
Festival muzike i umjetnosti u dolini Koačela nudi impresivna iskustva kroz privremene strukture, međutim, bio je predmet kritike zbog svog uticaja na životnu sredinu. Izgradnja i demontaža ovih objekata često zahtijevaju značajna sredstva i stvaraju značajan otpad. Pitanja kao što su upotreba materijala koji se ne mogu reciklirati i prekomjerna potrošnja energije izazvala su zabrinutost u vezi sa praksama održivosti ovih događaja.
Napredak u tehnologiji uveo je kulturu definisanu ubrzanim trendovima i trenutnim zadovoljstvom. Ono što prirodno slijedi u kapitalističkom društvu su pitanja raspoloživosti i zastarjelosti. Arhitekte se suočavaju sa izazovom projektovanja za budućnost koja se stalno mijenja i koja je sve složenija za predviđanje. Balansiranje želje za arhitektonskom postojanošću i očuvanjem kulture sa potrebom za prilagođavanjem i razvojem postaje ključno pitanje u oblikovanju arhitekture budućnosti. Kako arhitekte mogu da se kreću ovim pejzažom neizvjesnosti i prihvate neizbježni društveni napredak i promjene?
Dok se suočavamo sa budućnošću i osjećajem hitnosti, vođeni globalnim vremenskim horizontima kao što je Agenda UN-a 2030. za održivi razvoj, arhitektonska zajednica se bori sa pitanjima o pristupu potrebnom za rješavanje ekološke krize. Održiva arhitektura je disciplina koja se razvija, koja neprestano preoblikuje svoje značenje. Po definiciji, termin “održivo” eksplicitno ukazuje na trajnost i dugovječnost, sugerišući da bi zelena arhitektura trebalo da bude vječna. Međutim, ona je takođe blisko povezana sa idejama o minimalnom uticaju na životnu sredinu, što implicira da održiva arhitektura treba da bude prolazna, evoluirajuća i „lagana“.
Ovaj paradoks u okviru definicije održive arhitekture zahtijeva istraživanje i introspekciju. Da li održiva arhitektura treba da bude trajna ili nestalna? Postoji li način da se uspostavi ravnoteža između ovih naizgled suprotstavljenih karakteristika? Na kraju, potraga za održivom arhitekturom mora da se kreće kroz ovu dihotomiju prihvatajući i dugovječnost i prilagodljivost, stvarajući izgrađeno okruženje koje je zaista održivo za budućnost.
Prir. N.B.
Izvor: www.archdaily.com
Naslovna fotografija: © Laurian Ghinitoiu
