Povodom proslave Evropskog dana inženjera u hotelu Cue je održana Konferencija: (Ne)Održiva arhitektura, koju je organizovala Strukovna komora arhitekata u saradnji sa Arhitektonskim fakultetom u Podgorici. Konferencija je posvećena konceptu Novi evropski Bauhaus (New European Bauhaus), koji je i tema ovogodišnje proslave.
Konferenciju su otvorili predsjednik IKCG mr Nikola Luković i predsjednik Strukovne komore arhitekata, mr Novica Mitrović.
Glavni državni arhitekta, Mirko Žižić, iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma govorio je o stanju u Crnoj Gori.
Problem neodrživosti
-Problem neodrživosti se pojavio sa početkom prve industrijske revolucije koja je trajala 60 ili 70 godina. Postavlja se pitanje da li je čovjek uopšte bio spreman da adekvatno isprati taj proces. Onako kako sada stvari stoje, jasno je da se čovjek nije na najbolji način sa svim tim suočio. Prije 30 godina smo proglasili Crnu Goru ekološkom državom i to mnogo lijepo djeluje na papiru, ali nisam siguran da smo taj lijepi okvir popunili sadržajem na koji smo se obavezali. Zaboravili smo da smo preuzeli vrlo ozbiljnu odgovornost, te sad svi moramo sagledati problem na drugačiji način i od Crne Gore napraviti ekološku zemlju – istakao je Žižić.
Kako je dodao, stanje sa planskom dokumentacijom, zakonskom regulativom i pravilnicima je generalno loše.
-S jedne strane postoji nesinhronizovanost, a sa druge strane loš kvalitet. Postavlja se pitanje zašto je to tako. Mislim da je kucnuo čas da to zajedno riješimo jer nisam siguran da to može da riješi sam glavni državni arhitekta ili minister ekologije. Vjerujem da to možemo i moramo svi zajedno, ako jedni drugima pružimo ruku i ponudimo pomoć. Ako postoji nešto dobro u ovom lošem jeste to da je čovjek ipak malo zakočio, zapitao se gdje sve ovo vodi. Nadam se da će doći vrijeme sa više skromnosti i više mjere i to će se sigurno pokazati i u arhitekturi i urbanizmu, što mi je velika želja – dodao je Žižić.
Crna Gora, kako kaže, ima resurse na kojima bi joj mogao pozavidjeti značajan dio svijeta jer smo samo po hidroenergeteskom potencijalu na drugom mjestu u Evropi.
-Ne fali nam sunca, a ni vjetra. Znači da imamo potencijala da razvijamo ove projekte i dođemo do alternativne energije iz OIE koja pokreće svijet. Čini mi se da je vrijeme nafte i naftnih derivata prošlo. Nadam se da će mlade generacije donijeti nešto novo i dobro – istakao je Žižić.
Klimatske promjene i arhitektura
Vladimir Đurđević, profesor za meteorologiju Fizičkog fakulteta u Beogradu, govorio je o relacijama klimatskih promjena i arhitekture.
-Moraćemo svi da se uključimo u problem zagrijavanja planete jer smo i sami u regionu koji se zagrijava prilično brzo zbog čega su klimatske promjene jasno vidljive. Siguran sam da je većina iskusila sve toplija ljeta, češće toplotne talase, češće javljanje ekstremnih kiša koje stvaraju bujične poplave. Ako nastavimo da se zagrijavmo ovim tempom, granica od 1.5 stepeni koja se spominje u Pariskom sporazumu biće pređena 2035. godine. Da bi imali poljoprivredu, moramo da imamo stabilnu klimu, a to znači da svake godine mora pasti manje-više ista količina kiše – objašnjava Đurđević.
Kako je kazao, planeta se zagrijava, a sve zbog pojačanog efekta staklene baste.
-Da nema ovog efekta planeta bi bila za oko 30 stepeni hladnija. Treba da se prilagodimo klimatskim promjenama i kada je u pitanju izgradnja zgrada. Moramo graditi energetski efikasne zgrade i tu se od arhitekata očekuje da daju svoj doprinos. Druga stvar po pitanju emisija jeste korišćenje odgovarajućih građevinskih materijala. Smanjenje emisija počinje u trenutku kada počinje planiranje zgrade – dodao je Đuređvić.
Prof. dr Rifat Alihodžić, profesor na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, napravio je osvrt kroz istorijski razvoj do futurističke vizije održivosti u arhitekturi. Arhitekta je, uz citate Karla Marksa i Karla Gustava Junga, analizirao vernakularnu arhitekturu iz različitih regiona svijeta, njen uticaj na razvoj civilizacije i efekat koji zanemarivanje vernakularnosti donosi savremenom čovjeku. Alihodžić smatra da su naši problemi nastali u trenutku „kada smo prihvatili kvadrat, a zaboravili krug” pri tome imajući na umu organsku arhitekturu koja je, po njegovom mišljenju, humanija od modernističke, ekološka i održiva. U tom smislu, okretanje parametricizmu u savremenoj arhitekturi svakako je, uz razvoj tehnologije koji je nezaobilazan i neminovan, jedan od načina za održivo projektovanje objekata. Problem crnogorskog društva je, prema riječima profesora Alihodžića, neadekvatna urbanizacija prostora koja je posljedica širih društveno-političkih okolnosti. On naglašava da „dobra arhitektura nije lijek za loš urbanizam” i da je to tačka od koje mora započeti crnogorska transformacija ka održivoj gradnji.
Veliki odziv arhitekata donio je i veoma interesantnu debatu u kojoj se vodila diskusija o odgovornosti koju upravo arhitekte imaju za trenutno stanje u prostoru, finansijskim preprekama u realizaciji potencijalno održivih, efikasnih objekata, kao i mogućnostima za unapređenje dijaloga sa nadležnim institucijama koje se bave planiranjem prostora, a što će promijeniti i okolnosti u kome arhitekte djeluju.
M.L.-M.M.
