Plastika je postala tihi neprijatelj modernog svijeta, infiltrirajući se u sve djelove naših života. U morima i rijekama, ona poprima oblik mikroplastike, nevidljive drobne čestice koje su postale ozbiljna prijetnja ekosistemima i ljudskom zdravlju. Neda Bošković, doktorantkinja iz Centra za doktorske studije Univerziteta Crne Gore, koja je ujedno i dobitnica prestižne UNESCO MAB nagrade, posvećuje svoje istraživačke napore proučavanju ovog problema na crnogorskom primorju.
Mikroplastika, čestice manje od pet milimetara, proizlazi iz različitih izvora, uključujući raspadanje većih plastičnih predmeta i industrijske otpadne vode. Istraživanja Boškovićeve otkrila su zabrinjavajuće podatke o prisustvu mikroplastike u crnogorskim vodama. Ova otkrića su je motivisala da produbi svoje istraživanje i razumije dublje posljedice ovog problema.
Jedan od ključnih izazova u istraživanju mikroplastike je pravilno uzorkovanje i analiza. Bošković koristi specijalizovane metode koje se prilagođavaju tipu uzoraka, obezbjeđujući tačne rezultate.
„Bitno je naglasiti, da su metode analize veoma osjetljive i da se prilikom implementacije svake faze mora voditi računa da se spriječi spoljašnja kontaminacija uzoraka, pa se mora potpuno izbjegnuti upotreba plastike, sva oprema mora biti očišćena dejoanizovanom vodom, u prostoriji mogu boraviti tokom analiza samo 2 osobe, prozori i vrata moraju biti zatvoreni, klima ugašena, neophodno je nositi isključivo pamučnu odjeću, itd. Metode istraživanja mogu se u grubo podijeliti u 3 faze: ekstrakcija mikroplastike, vizuelna i hemijska identifikacija, a iste se sastoje iz više faza”, kazala je Bošković.
Međutim, nedostatak finansijskih sredstava i infrastrukture za istraživanje mikroplastike u Crnoj Gori čini ovaj posao izuzetno zahtjevnim, a sva istraživanja vrši van granica – najčešće u Sloveniji. Kako kaže Boškovićeva crnogorske institucije nažalost nisu imale sluha za sufinansiranje ovih istraživanja.
Negativni uticaji mikroplastike na ekosisteme su alarmantni. Čestice mikroplastike često služe kao zamka za organizme u vodi, ograničavajući njihovu pokretljivost i ometajući prirodne procese ishrane i disanja, ali i reprodukcije. Takođe, mikroplastika nosi sa sobom hemikalije koje mogu ometati normalno funkcionisanje organizama. Ovaj problem se ne zaustavlja samo u vodenim ekosistemima. Mikroplastika dospijeva i u ljudski organizam kroz hranu, vodu i vazduh, predstavljajući ozbiljnu prijetnju po zdravlje ljudi.
„Oblik plastike/mikroplastike može uticati na oštećenje organa i tkiva kao posledice oštrih ivica. Hemijski efekti su povezani sa činjenicom da plastika/mikroplastika sa sobom nosi „koktel hemikalija”. U plastici se prilikom proizvodnje dodaju različiti tipovi aditiva koji služe za poboljšanje osobina plastike, a mnogi od njih su supstance sa poznatim negativnim efektima po životnu sredinu i žive organizme sa sposobnoću da se biomagnifikuju i potencijalno predstavljaju direktan rizik i po zdravlje ljudi”, rekla je Bošković.
Ona ističe da industrija, država i pojedinci imaju ključnu ulogu u rješavanju ovog problema. Prvo, države moraju postaviti stroge zakonske regulative koje ograničavaju upotrebu plastike i promovišu reciklažu. Industrija ima odgovornost prema održivom poslovanju, smanjenju upotrebe plastike i istraživanju alternativnih materijala. Pojedinci takođe igraju važnu ulogu, prilagođavajući svoje navike sa ciljem smanjenja upotrebe plastike i edukacijom drugih.
Plastici su potrebne godine da se razgradi u prirodnom okruženju, ali njena struktura je toliko jaka da se ona samo razgrađuje u manje čestice ne nestajući nikada u potpunosti.
„Prirodni materijali se razgradjuju do ugljen diokisda i vodene pare, dok za plastiku nije tako. U životnoj sredini ona se razgrađuje na sitne djelove, tako da od krupnije plastike (makroplastike) na kraju ostaju u životnoj sredini sitne čestice (nanoplastika). Razlog za to je struktura plastike, tj njen polimerni lanac koji je čvrst i otporan. Zavisno od plastičnih karakteristika i uslova okoline, proces razgradnje može potrajati i više desetina godina prije nego što se plastični predmeti u potpunosti razgrade. Razgradnja plastike može se odviti nekim od sledećih mehanizama ili njihovom kombinacijom: biodegradacija od strane organizama, fotodegradacija (obično UV svjetlošću), hemijska degradacija (oksidacija ili hidroliza), termička degradacija i mehanička degradacija”, rekla je Bošković.
Ona dodaje da „prosječna osoba ingestijom i inhalacijom nedeljno unese oko 5 grama plastike, što je ekvivalent količini plastike u platnoj kartici ~ 70.000 čestica mikroplastike svake godine.”
Da je situacija alarmantna doprinosi i podatak da je mikroplastika je identifikovana u vodi za piće, u sokovima, pivu, gotovo svim testiranim namjernicama, u ljudskoj krvi, u placenti, pa čak i u novorođenim bebama.
Boškovićeva kaže da je edukacija ključna u podizanju svijesti o mikroplastici, a da država i resorsne institucije ne bi trebalo da ignorišu njene zahtjeve kojima se trudi da informiše javnost o ovom izuzetno velikom problemu, kao i devastirajućim rezultatima istraživanja koje je sprovodila, a tiču se teritorije Crne Gore. Informisanje građana o štetnosti mikroplastike i načinima smanjenja njenog korišćenja može dovesti do promjene navika.
Istraživanja koje je Boškovićeva sprovela dokazuju da je Crna Gora jedna od najzagađenijih zemalja sa mikroplastikom. Ona dodaje da će se truditi da nastavi sa svojim „istraživanjima, novim lokalitetima u cilju spoznaje količine mikroplastike u životnoj sredini, njenim najznačajnijim izvorima, toku distribucije i iznalaženju načina sprječavanja daljih emisija mikroplastike u životnoj sredini u nadi da će država Crnu Gora probuditi interesovanje za ovu oblast.”
Prir. N. Bukilić
