Tokom vedrih noći kasne zime, kada se svjetlost sumraka konačno povuče, na nebu se ponekad pojavi neobičan, jedva primjetan sjaj. Nije riječ o polarnom svjetlu, niti o zaostalom odsjaju zalaska Sunca. Taj diskretni svjetlosni trag poznat je kao zodijačka svjetlost, fenomen koji mnogi nikada ne primijete, iako je vidljiv golim okom.
Vizuelno, zodijačka svjetlost izgleda kao blijedi, stožasti snop koji se uzdiže iz pravca zalaska Sunca uveče ili iz pravca izlaska pred svitanje. Astronom Brajan Skif sa Lowell opservatorije opisuje je kao veoma difuzan sjaj koji podsjeća na najranije trenutke zore ili posljednje tonove sumraka. Upravo zbog toga se u svakodnevnom govoru ponekad naziva i „lažni sumrak“ ili „lažna zora“.
Iza tog nježnog svjetlucanja stoji sasvim konkretna fizika. Zodijačka svjetlost nastaje raspršivanjem Sunčeve svjetlosti na oblaku međplanetarne prašine. Te čestice su izuzetno sitne, veličine približno dimnih čestica cigaretnog dima. Prašina potiče iz repova kometa, njihovih tragova, ali i iz sudara asteroida. Raspoređena je duž ravni Sunčevog Sistema, iste one u kojoj planete kruže oko Sunca. Zato fenomen „prati“ ekliptiku, prividnu Sunčevu putanju kroz sazvježđa Zodijaka, po čemu je i dobio ime.
Zanimljiv detalj stigao je iz svemirskih istraživanja. Naučnici uključeni u NASA-inu misiju Juno objavili su 2021. godine rad koji sugeriše da bi dio prašine mogao imati porijeklo sa Marsa. Letjelica je, na putu ka Jupiteru, nenamjerno mjerila gustinu međplanetarne prašine u unutrašnjem dijelu Sunčevog sistema. Najgušći region oblaka detektovan je između Zemljine orbite i asteroidnog pojasa, upravo u zoni Marsove orbite. Iako su na Marsu česte snažne prašinske oluje, ostaje otvoreno pitanje kako bi marsovska prašina mogla savladati gravitaciju planete i dospjeti u međplanetarni prostor.
Vidljivost zodijačke svjetlosti nije jednaka tokom godine. Najpovoljniji uslovi javljaju se u sedmicama oko proljećne i jesenje ravnodnevice, kada je ekliptika postavljena gotovo uspravno u odnosu na horizont. U tom položaju svjetlosni snop trpi najmanje smetnji od sjaja pri horizontu, a istovremeno je udaljen od pojasa Mliječnog puta, pa je pozadina neba tamnija.
U kasnoj zimi fenomen je uočljiv uveče na sjevernoj hemisferi, dok se na južnoj hemisferi javlja pred svitanje. Početkom jeseni situacija se mijenja. Iako je izraženija na nižim geografskim širinama, zodijačka svjetlost se može vidjeti i u umjerenim područjima, uključujući i naš region, ukoliko su ispunjeni osnovni uslovi.
Za posmatranje je presudno pronaći zaista tamno nebo, daleko od svjetlosnog zagađenja, uz vedar i neometan pogled ka zapadnom horizontu. Najbolje vrijeme je oko 90 minuta do dva sata nakon zalaska Sunca. Tada se zodijačka svjetlost pojavljuje kao blijedi, trouglasti sjaj koji može formirati V-oblik u odnosu na Mliječni put.
U jesen, kada se fenomen javlja ujutro, pogled treba usmjeriti ka istoku, otprilike 90 minuta do dva sata prije izlaska Sunca. U tim trenucima Mliječni put se često nalazi visoko na nebu, protežući se od sjeverozapada ka jugoistoku, dok zajedno sa zodijačkom svjetlošću može formirati upečatljiv X-oblik svjetlosti.
Razlika između ova dva nebeska prizora može se uočiti pažljivijim posmatranjem. Mliječni put ima zrnastu, „mramorastu“ teksturu, sa vidljivim skupovima zvijezda i tamnim prugama. Nasuprot tome, zodijačka svjetlost djeluje glatko i ujednačeno, bez izražene strukture. Zanimljivo, iako se često pretpostavlja suprotno, Mliječni put nije nužno sjajniji. Zodijačka svjetlost može biti izraženija, ali je i osjetljiva. Čak i tanki oblaci ili mjesečina lako je ‘isperu’ sa neba.
Za one koji su spremni da na kratko pobjegnu od gradske rasvjete i podignu pogled ka tamnom zimskom nebu, zodijačka svjetlost predstavlja diskretan, ali ipak upečatljiv podsjetnik da prostor između planeta nije prazan, već ispunjen finom kosmičkom prašinom koja rasipa Sunčevu svjetlost.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Alan Dyer/The Amazing Sky
