Čitaoci su na našem portalu već mogli pročitati vijest o tome da je Norveška donijela odluku kojom se omogućava izgradnja hidroelektrana na rijekama koje su do sada bile pod strogim ekološkim režimom zaštite. Ova odluka izazvala je veliko iznenađenje kako u stručnoj, tako i u široj javnosti, imajući u vidu da je Norveška poznata po svojim visokim standardima kada je u pitanju zaštita prirode, sa gotovo 400 zaštićenih vodotoka koji su do sada bili izuzeti od velikih hidroenergetskih projekata. Međutim, nedavna odluka parlamenta da dozvoli izgradnju hidroelektrana na ovim zaštićenim rijekama ukazuje na složene političke kompromise unutar zemlje.
Kada je donešena odluka i šta ona podrazumijeva?
Odluka norveškog parlamenta o izmjeni zakona kojom se dozvoljava izgradnja hidroelektrana na zaštićenim rijekama donešena je 13. februara. Izmijenjeni zakon sadrži ključne odredbe koje omogućavaju procjenu izgradnje hidroelektrana na rijekama koje su do sada bile strogo zaštićene. Zakon dozvoljava izgradnju hidroelektrana snage veće od 1 megavata na zaštićenim vodotocima, pod uslovom da društvena korist bude “značajna”, a ekološke posljedice “prihvatljive”. Prema izvještajima, zakon precizira da projekti moraju proći rigorozne ekološke procjene i da će se razmatrati samo oni koji mogu dokazati minimalni uticaj na ekosistem. Takođe, uvode se posebne kompenzacione mjere koje će investitori morati ispuniti kako bi nadoknadili eventualnu štetu po biodiverzitet.
Zakon dozvoljava izgradnju hidroelektrana snage veće od 1 megavata na zaštićenim vodotocima, pod uslovom da društvena korist bude “značajna”, a ekološke posljedice “prihvatljive”.
Odluka o omogućavanju izgradnje hidroelektrana na zaštićenim rijekama odražava kompleksnu mrežu političkih, ekonomskih i društvenih interesa u Norveškoj. Dok jedni vide ovu odluku kao priliku za ekonomski razvoj i energetsku sigurnost, drugi je doživljavaju kao prijetnju prirodnom nasljeđu zemlje. Ovakvi politički kompromisi često su neizbježni u demokratskim društvima, posebno kada se radi o pitanjima koja balansiraju između razvoja i očuvanja prirode.
Obrazloženje Vlade Norveške
Vlada je ovu odluku pravdala potrebom za povećanjem energetske sigurnosti zemlje, smanjenjem oslanjanja na fosilna goriva i prilagođavanjem klimatskim promjenama. Norveška već sada dobija oko 90% električne energije iz hidroelektrana, ali zbog promjena u padavinama i povećane potražnje za strujom, smatra se da je neophodno izgraditi nove kapacitete.
Osim toga, iz Vlade ističu da su ovi projekti ključni za unapređenje infrastrukture i prevenciju prirodnih katastrofa, te da je ovo jedna od mjera za poboljšanje zaštite od poplava i klizišta.
Reakcije organizacija za zaštitu prirode i političke opozicije
Ekološke organizacije su oštro reagovale na ovu odluku, smatrajući da ona predstavlja presedan koji može ugroziti prirodnu baštinu Norveške.
Prema članku objavljenom u The Guardianu, predsjednik Norveškog društva za očuvanje prirode Truls Gulovsen kazao je da će se boriti za svaki pojedinačni zaštićeni vodotok. ”Za svaku rijeku, svaki vodopad i svako jezero. Nećemo odustati od onoga što smo osvojili kroz više od stotinu godina borbe za vodotoke zbog nepromišljene i neodgovorne ishitrene odluke”, rekao je Gulovsen.
Aktivisti su protestovali ispred norveškog parlamenta nekoliko dana prije usvajanja ovog zakona i predali peticiju protiv razvoja hidroenergetskih projekata na zaštićenim vodotocima, koja je, prema njihovim navodima, prikupila 25.000 potpisa.
Politička opozicija, prvenstveno Zelena stranka i Socijalistička ljevica, takođe su kritikovali zakon, optužujući vladu da popušta pod pritiskom energetskih kompanija.
Sukob između energetske sigurnosti i zaštite prirode
Odluka norveškog parlamenta odražava duboku dilemu s kojom se suočavaju mnoge zemlje: kako pomiriti rastuću potražnju za energijom sa potrebom za očuvanjem prirodnih resursa?
Kompromis o otvaranju zaštićenih rijeka za izgradnju hidroelektrana postignut je u kontekstu sve veće potražnje za energijom, klimatskih promjena i političkih pritisaka. Vlada ovu odluku pravda potrebom za stabilnijim snabdijevanjem energijom, posebno tokom zimskih mjeseci, dok ekološke organizacije upozoravaju na potencijalnu devastaciju osjetljivih ekosistema.
Neke stranke, poput Stranke centra, tradicionalno zastupaju interese ruralnih područja. Za njih, razvoj hidroelektrana može značiti ekonomski napredak, otvaranje novih radnih mjesta i poboljšanje infrastrukture u manje razvijenim regijama. Ovo je posebno važno u kontekstu depopulacije i ekonomskih izazova s kojima se suočavaju ruralne zajednice.
Iza odluke stoje i ekonomski interesi, jer energetske kompanije vide priliku za nove investicije. Istovremeno, politički kompromisi između stranaka doprinose slabljenju ekoloških zakona, što zabrinjava dio javnosti i naučne zajednice. Sve ovo ukazuje na širi trend u kojem se balans između ekonomske održivosti i zaštite prirode sve više narušava.
Politički kontekst odluke
Ova odluka dolazi u trenutku kada se Norveška suočava s unutrašnjim političkim krizama. Vlada je pala krajem januara 2025. godine zbog neslaganja u vezi sa usvajanjem novih energetskih regulativa Evropske unije (EU) koje se odnose na obnovljive izvore energije, energetsku efikasnost i energetske performanse zgrada. Sinhronizacija sa regulativom EU, sprovedena od strane premijera Jonasa Gahr Støre iz Laburističke stranke, povezuje se sa povratkom Donalda Trumpa na mjesto predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i povećane neizvjesnosti u transatlantskim odnosima, uključujući mogućnost uvođenja trgovinskih tarifa. Ova neizvjesnost podstakla je neke članove Laburističke stranke da zagovaraju bliže veze sa EU kako bi se Norveška zaštitila od potencijalne ekonomske izolacije.
Međutim, ovaj potez naišao je na snažan otpor koalicionog partnera, evroskeptične Stranke centra, koja je izrazila zabrinutost da bi usvajanje ovih direktiva moglo ugroziti nacionalni suverenitet i dovesti do povećanja cijena energije. Kao rezultat, Stranka centra je napustila koaliciju, ostavljajući Laburističku stranku da upravlja kao manjinska vlada do izbora zakazanih za septembar 2025. godine.
Ova situacija naglašava delikatnu ravnotežu između očuvanja nacionalnog suvereniteta, ispunjavanja međunarodnih obaveza i odgovora na unutrašnje političke i ekonomske izazove, te bi usvajanje ovog zakona mogao biti i kompromis na putu postizanja novih koalicionih sporazuma pred jesenje izbore u Norveškoj.
Norveška, iako nije članica EU, članica je Evropskog ekonomskog prostora (European Economic Area (EEA)), što znači da je obavezna uskladiti mnoge svoje zakone sa regulativama EU. Ipak, pitanje energetske politike posebno je osjetljivo, s obzirom na to da Norveška raspolaže obilnim resursima hidroenergije i fosilnih goriva. Ova situacija naglašava delikatnu ravnotežu između očuvanja nacionalnog suvereniteta, ispunjavanja međunarodnih obaveza i odgovora na unutrašnje političke i ekonomske izazove, te bi usvajanje ovog zakona mogao biti i kompromis na putu postizanja novih koalicionih sporazuma pred jesenje izbore u Norveškoj.
Hidroenergija je konvencionalni izvor obnovljive, čiste energije, iako izgradnja njenih postrojenja nije, niti može biti bez uticaja na životnu sredinu. Hidroelektrane sa akumulacijom mogu preuzeti vršni dio opterećenja, što nije slučaj sa solarnim i vjetroelektranama koje bez baterijskih sistema za skaldištenje energije (BESS) ne mogu adekvatno odgovoriti na dijagrame opterećenja, odnosno kretanje potrošnje u određenom vremenskom intervalu.
Norveška je, dakle, donijela odluku koja će vjerovatno imati dugoročne posljedice po njenu prirodu i energetski sektor. Iako vlada tvrdi da je ovaj potez nužan za budućnost zemlje, ekolozi i politička opozicija ostaju skeptični. Ova situacija pokazuje kako se i najodgovornije države suočavaju s izazovom balansiranja između ekonomskih i ekoloških prioriteta.
U narednim mjesecima biće ključno pratiti kako će se ova odluka implementirati i da li će izazvati dodatne političke tenzije u zemlji koja je do sada bila jedan od lidera u ekološkoj održivosti.
Jasmin Murić
