Piše: Fatih Birol, izvršni direktor IEA
Prije četiri godine, Međunarodna agencija za energiju (IEA) objavila je sveobuhvatan izvještaj o hidroenergiji. I tada je bilo jasno: uprkos ogromnoj ulozi u snabdijevanju električnom energijom širom svijeta, hidroenergija se gotovo ne pominje u energetskim raspravama. U tom trenutku, nazvao sam je „zaboravljenim džinom električne energije“. Nažalost, to se do danas nije promijenilo.
Hidroenergija je treći najveći izvor proizvodnje električne energije na globalnom nivou – odmah nakon uglja i prirodnog gasa. Samo tokom prošle godine, hidroelektrane su proizvele oko 4.500 teravat-sati struje, što čini približno 14% ukupne svjetske proizvodnje. To je gotovo jednako kao i kombinovana proizvodnja iz solarne i energije vjetra, i čak 50% više nego što proizvode sve svjetske nuklearne elektrane zajedno.
U nekim državama, udio hidroenergije je još veći – u pojedinim slučajevima pokriva gotovo 100% potrošnje električne energije. Ipak, i pored toga, hidroenergija i dalje ostaje po strani u mnogim globalnim energetskim politikama. Kao da je kolektivno zaboravljena.
Danas, kada svijet bilježi snažan rast potrošnje električne energije, vrijeme je da se ovom izvoru energije konačno pruži pažnja koju zaslužuje. Prema IEA, očekuje se da će potražnja za električnom energijom rasti znatno brže nego ukupna potražnja za energijom, što označava početak nove ere elektrifikacije.
U toj tranziciji, hidroenergija može odigrati presudnu ulogu. Kako raste broj stanovnika, širi se ekonomija, napreduje elektrifikacija i povećavaju se ulaganja u digitalnu infrastrukturu, poput data centara, potreba za pouzdanim i fleksibilnim izvorima električne energije postaje sve veća.
Hidroelektrane su upravo takav izvor. One su pouzdane, sa niskim emisijama i izuzetno fleksibilne. Mogu brzo povećati ili smanjiti proizvodnju, zaustaviti se i ponovo pokrenuti bez velikih tehničkih problema. Ta sposobnost da se brzo odgovori na promjene u potrošnji čini ih ključnim za stabilnost sistema – i to po nižoj cijeni od većine nuklearnih i termoelektrana.
Ova fleksibilnost naročito je važna za zemlje koje sve više oslanjaju na solarnu i energiju vjetra. Kada sunce ne sija, a vjetar ne duva – hidroenergija može brzo i efikasno popuniti prazninu.
Osim toga, hidroelektrane nisu samo proizvođači struje – one su i najveći svjetski sistem skladištenja električne energije. Reverzibilne hidroelektrane sa pumpnim sistemima funkcionišu poput ogromnih baterija koje koriste vodu umjesto hemikalija. Danas, ovaj oblik skladištenja može uskladištiti 30 puta više energije nego sve baterije zajedno.
Zahvaljujući toj sposobnosti disponibilnosti i skladištenja, hidroenergija može igrati ključnu ulogu u osiguravanju energetske bezbjednosti i otpornosti sistema. U razvijenim zemljama – posebno onima koje uvode sve više obnovljivih, ali varijabilnih izvora – hidroenergija ostaje stub stabilnosti i sigurnosti.
Postoje i brojne nove mogućnosti. Na primjer, moguće je dodavati turbine na već postojeće brane koje nemaju proizvodne jedinice, unaprijediti kapacitete za skladištenje u postojećim elektranama ili razvijati dodatne pumpno-akumulacione sisteme. Ipak, moramo imati na umu da su brojne hidroelektrane starije od 40 godina. Njihova obnova je ključna i idealna prilika za istovremena poboljšanja fleksibilnosti i kapaciteta skladištenja.
U zemljama u razvoju i ekonomijama u usponu, gdje je još oko 60% hidroenergetskog potencijala neiskorišćeno, hidroenergija može istovremeno proširiti pristup električnoj energiji i ubrzati industrijski razvoj.
Za domaćinstva, to znači pristup jeftinoj i pouzdanoj električnoj energiji, ali i vodnim uslugama poput navodnjavanja. Za privredu, to znači niže troškove, veću konkurentnost i priliv investicija. Hidroenergija otvara vrata i prekograničnoj trgovini električnom energijom, a donosi i nova radna mjesta – čime podržava širi ekonomski razvoj.
Međutim, za sve to potreban je dugoročan plan, pa je važno da se prepreke rješavaju odmah. Hidroenergija mora biti u vrhu energetske agende.
Vlade moraju omogućiti lakši pristup finansiranju – kako za obnovu starih postrojenja, tako i za izgradnju novih u zemljama u razvoju. Potrebni su efikasniji procesi izdavanja dozvola kako bi se izbjegla kašnjenja u realizaciji. Takođe, mora se ulagati u otpornost infrastrukture, naročito u kontekstu promjenjivih padavina usljed klimatskih promjena. I, što je ključno, svi hidroprojekti moraju poštovati visoke standarde održivosti kako bi stekli povjerenje javnosti.
Sve ove mjere mogu se sprovesti već danas. I nadam se da za četiri godine hidroenergiju više nećemo pominjati kao zaboravljenog džina, već kao ključnog partnera u sigurnoj, pravednoj i održivoj energetskoj tranziciji.
Izvor: Međunarodna agencija za energiju
Naslovna fotografija: Free-pik
