Pijesak je jedan od najkorišćenijih prirodnih resursa na planeti, ali i jedan od najmanje primijećenih. Prisutan je u gotovo svakom segmentu savremene infrastrukture (beton, asfalt, staklo, putevi…), pa njegova potrošnja raste paralelno sa urbanizacijom, ekonomskim razvojem i širenjem gradova. Međutim, izvještaj Programa Ujedinjenih nacija za životnu sredinu (UNEP) upozorava da svijet danas troši pijesak mnogo brže nego što priroda može da ga obnovi, čime se ugrožavaju ekosistemi, biodiverzitet i zajednice koje od njih zavise.
Izvještaj „Pijesak i održivost: Suštinski resurs za prirodu i razvoj“ ukazuje da se na globalnom nivou godišnje koristi čak 50 milijardi tona pijeska, dok bi njegova upotreba samo u građevinskom sektoru do 2060. godine mogla porasti za dodatnih 45%. Problem je, kako navode autori, u tome što su prirodi potrebne stotine hiljada godina da kroz procese erozije stvori pijesak, dok ga čovječanstvo eksploatiše neuporedivo bržim tempom.
UNEP ovaj nesklad naziva „jazom u pijesku“ – razlikom između količine pijeska koju priroda može obnoviti i količine koju čovjek koristi.
Iako se pijesak najčešće posmatra isključivo kao građevinski materijal, izvještaj podsjeća da on ima mnogo širu i važniju ulogu u prirodnim sistemima. Pijesak predstavlja stanište za brojne vrste, uključujući ribe, ptice, rakove i kornjače, a važan je i za očuvanje ribarstva i turizma. Osim toga, igra ključnu ulogu u zaštiti obala, regulaciji riječnih tokova i filtriranju vode.
„Pijesak je naša prva linija odbrane od porasta nivoa mora, olujnih udara i zaslanjivanja priobalnih vodonosnika“, upozorio je Pascal Peduzzi, direktor UNEP-ove Globalne baze podataka o resursima u Ženevi.
Kako se navodi u izvještaju, upravo pijesak koji ostaje u prirodi, u rijekama, deltama i priobalnim područjima, održava stabilnost pejzaža i omogućava funkcionisanje brojnih ekosistemskih procesa. Autori ga nazivaju „živim“ pijeskom. Nasuprot tome, pijesak koji se pretvara u beton, asfalt ili staklo praktično nestaje iz prirodnih sistema i postaje „mrtvi“ pijesak.
Ta razlika otvara pitanje koje će u narednim decenijama postajati sve važnije: koliko pijeska društvo može da koristi, a da pritom ne uruši prirodne sisteme koji od njega zavise?
Izvještaj upozorava da su potrebe za „živim“ i „mrtvim“ pijeskom direktno suprotstavljene. Zato UNEP poziva države i industriju da upravljanje pijeskom više ne posmatraju samo kroz ekonomsku vrijednost resursa, već i kroz njegov značaj za očuvanje prirode. To, između ostalog, podrazumijeva bolje mapiranje područja visoke ekološke vrijednosti, kvalitetnije podatke o eksploataciji, procjenu kumulativnih uticaja i veću transparentnost u izdavanju dozvola i finansiranju projekata.
Izvještaj naglašava da ostavljanje pijeska unutar prirodnih sistema može pomoći ostvarivanju cilja Globalnog okvira za biodiverzitet Kunming–Montreal, kojim je predviđeno očuvanje 30% kopnenih i vodenih područja do kraja ove decenije.
Autori dokumenta navode i konkretne posljedice neodržive eksploatacije pijeska koje su već vidljive širom svijeta, od nestašice ovog resursa i degradacije životne sredine do sve snažnijeg otpora lokalnih zajednica čiji su izvori prihoda ugroženi.
Posebnu zabrinutost izazivaju podaci UNEP-ove platforme Marine Sand Watch, prema kojima oko polovine kompanija koje se bave iskopavanjem pijeska djeluju unutar zaštićenih morskih područja. Na njih otpada oko 15% ukupno izvađenog materijala. Izvještaj upozorava da zaštita tih područja neće imati stvarni efekat ukoliko ne budu postojali ozbiljni mehanizmi procjene uticaja, transparentnog odlučivanja i dugoročnog monitoringa, kako zaštićene zone ne bi postale mjesta intenzivne eksploatacije.
UNEP smatra da je pravovremena reakcija i dalje moguća i finansijski isplativa, ali da zahtijeva mnogo snažniju međunarodnu saradnju. Kako je riječ o resursu koji se koristi širom svijeta, autori izvještaja ukazuju da će održivo upravljanje pijeskom vjerovatno zahtijevati i regionalne, pa čak i globalne mehanizme upravljanja.
Zbog toga se države pozivaju da razviju nacionalne i sektorske planove za odgovorno upravljanje pijeskom, uz korišćenje postojećih UNEP-ovih alata za praćenje eksploatacije i procjenu potrošnje.
Izvještaj, koji je pripremilo 27 stručnjaka iz različitih djelova svijeta, završava se preporukama za javne politike i alatima koji bi trebalo da pomognu održivijem upravljanju pijeskom na lokalnom, nacionalnom i regionalnom nivou. Poruka dokumenta je prilično jasna: pijesak nije beskonačan resurs, niti samo sirovina za gradnju. Način na koji će se njime upravljati u narednim godinama imaće direktan uticaj i na razvoj društva i na stabilnost prirodnih sistema od kojih zavisimo.
J.M.
Naslovna fotografija: Unsplash
