Razvoj obnovljivih izvora energije u Crnoj Gori odavno nije pitanje političkog opredjeljenja, već načina na koji će taj proces biti vođen. Potreba za novim proizvodnim kapacitetima je jasna, ali su jednako jasna i iskustva iz prethodnih godina, kada su energetski projekti često ulazili u prostor prije nego što su do kraja sagledani njihov uticaj na prirodu, mogućnosti mreže i odnos lokalnih zajednica prema planiranim zahvatima.
Zato predložene izmjene Zakona o korišćenju energije iz obnovljivih izvora zaslužuju pažnju širu od uobičajene rasprave o rokovima i dozvolama. One mogu donijeti više reda i predvidljivosti u planiranje OIE, ali istovremeno otvaraju pitanje da li je sistem zaštitnih mehanizama dovoljno snažan da ubrzavanje procedura ne preraste u njihovo suštinsko slabljenje.
Predlog zakona o dopunama Zakona o korišćenju energije iz obnovljivih izvora nalazi se u skupštinskoj proceduri od 11. juna. Vlada njime namjerava da u crnogorsko zakonodavstvo prenese dio evropske Direktive RED III, čiji je cilj ubrzavanje razvoja obnovljivih izvora energije i skraćivanje dugih i često nepredvidljivih postupaka izdavanja dozvola. Skupštinska dokumentacija u međuvremenu je dopunjena amandmanima i izvještajima nadležnih odbora, pa se konačni tekst još može razlikovati od prvobitnog Vladinog predloga.
Predložene dopune otvaraju nekoliko važnih pitanja za dalji razvoj energetike u Crnoj Gori. Država bi prvi put trebalo koordinisano da mapira područja pogodna za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, uključujući mogućnosti priključenja na elektroenergetsku mrežu i izgradnju skladišta energije. Na osnovu tog kartiranja, planskim dokumentima bila bi određena područja za ubrzani razvoj OIE, u kojima bi postupci za pojedinačne projekte bili kraći i jednostavniji.
Zakon donosi i druga korisna rješenja. Javni objekti trebalo bi da imaju vodeću ulogu u korišćenju obnovljive energije, dok bi prilikom njihove izgradnje i rekonstrukcije trebalo razmatrati proizvodnju energije na samom objektu, obnovljive sisteme grijanja i hlađenja i skladištenje energije. Predviđeni su i podsticaji za toplotne pumpe, solarne termalne sisteme i daljinsko grijanje zasnovano na obnovljivim izvorima.
Zajednice obnovljivih izvora i građani koji zajednički proizvode i dijele električnu energiju mogli bi dobiti umanjene naknade za korišćenje mreže, ukoliko njihova lokalna proizvodnja i potrošnja zaista smanjuju opterećenje sistema. To može biti važan podsticaj energetskim zajednicama, ali će stvarni efekat zavisiti od metodologije koju tek treba da donese regulator.
Prvo odrediti gdje gradnja ima smisla
Ideja koordinisanog kartiranja predstavlja vjerovatno najvrjedniji dio predloga. Razvoj solarnih i vjetroelektrana u Crnoj Gori godinama prati raskorak između energetskih ambicija, prostornih planova, mogućnosti priključenja i zaštite prirode. Investitori često razvijaju projekte prije nego što je jasno da li za njih postoji dovoljan kapacitet mreže ili da li se lokacija nalazi u prostoru sa izraženim ekološkim, pejzažnim ili društvenim ograničenjima.
Dobro pripremljeno kartiranje moglo bi da promijeni takav pristup. Umjesto da se svaki projekat pojedinačno probija kroz sistem i tek kasnije otkriva prepreke, država bi unaprijed mogla prepoznati mjesta na kojima se OIE mogu razvijati uz najmanje konflikata. To, međutim, ne znači samo pronalaženje područja sa mnogo sunca ili vjetra. Pogodnost mora uključiti stanje mreže, vlasništvo i korišćenje zemljišta, vode, biodiverzitet, migratorne koridore, pejzaž, kulturnu baštinu, poljoprivredu i interese lokalnog stanovništva.
Najveća slabost predloga jeste što veoma detaljno uređuje ubrzavanje projekata, dok znatno manje precizno određuje uslove koje prostor mora ispuniti prije nego što dobije status područja ubrzanog razvoja.
RED III traži da se prednost daje krovovima, fasadama, parking-prostorima, industrijskim i rudarskim lokacijama, odlagalištima, vještačkim vodnim tijelima i degradiranom zemljištu. Istovremeno se iz ubrzanih područja isključuju Natura 2000 lokaliteti, nacionalno zaštićena područja, važni migratorni putevi i drugi prostori utvrđeni kartama osjetljivosti. Planovi za takva područja moraju proći stratešku procjenu uticaja, a gdje je potrebno i ocjenu prihvatljivosti, uz učešće javnosti.
Crnogorski predlog te kriterijume ne prenosi dovoljno jasno. Ne određuje koja područja moraju biti isključena, ne daje izričiti prioritet već izgrađenim i degradiranim površinama i ne razlikuje dovoljno tehnologije. Lokacija prihvatljiva za solarnu elektranu ne mora biti prihvatljiva za vjetroelektranu, hidroelektranu ili postrojenje koje koristi biomasu.
Ubrzanje ne smije značiti pliću procjenu
U područjima ubrzanog razvoja nadležni organ bi u roku od 45 dana odlučivao da li je potrebna procjena uticaja na životnu sredinu. Za projekte do 150 kilovata i određene modernizacije postojećih postrojenja rok bi iznosio 30 dana. Ako se ne utvrde značajni nepredviđeni negativni uticaji, izrada elaborata ne bi bila potrebna, a projekat bi pod određenim uslovima bio oslobođen i ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu.
Takav sistem nije sam po sebi neprihvatljiv. Njegova logika je da se glavni ekološki rizici utvrde ranije, prilikom izbora i planiranja čitavog područja, pa da se pojedinačni projekti kasnije provjeravaju samo u odnosu na uticaje koji nisu mogli biti predviđeni. Ali, sistem može funkcionisati jedino ako je prva procjena temeljna. Ukoliko su podaci o prirodi nepotpuni, terenska istraživanja zastarjela ili mjere ublažavanja opšte, teško je kasnije tvrditi da su mogući uticaji projekta već pouzdano ispitani.
Posebno je problematična odredba prema kojoj se jednom utvrđeni obim informacija koje elaborat treba da sadrži kasnije ne može proširivati, osim u slučaju bitne izmjene projekta. Tokom postupka mogu se pojaviti nova saznanja o zaštićenim vrstama, vodama, klizištima ili kumulativnim uticajima drugih projekata. Nadležni organ mora imati mogućnost da zatraži dodatna istraživanja kada se pojave nove, materijalno značajne činjenice. Pravna sigurnost investitora ne smije se graditi na obavezi institucija da zanemare ono što u međuvremenu saznaju.
Predlog, takođe, ne razrađuje dovoljno ni pitanje prekograničnih uticaja, iako je ono za Crnu Goru posebno važno. Riječni slivovi, Jadransko more, migratorni koridori i elektroenergetska infrastruktura ne završavaju se na državnoj granici, pa pojedini projekti mogu imati posljedice i na susjedne zemlje.
Evropska pravila zahtijevaju da se takvi rizici prepoznaju već u početnoj provjeri projekta i da se, kada postoji mogućnost značajnog prekograničnog uticaja, sprovedu konsultacije sa pogođenom državom. Ubrzani postupak zato ne smije biti način da se zaobiđu prekogranična procjena, razmjena podataka i pravo susjednih država i njihove javnosti da učestvuju u odlučivanju.
Šta zapravo znači preovladavajući javni interes
Predlog propisuje i da se postrojenja OIE, njihovi priključci, mrežna infrastruktura i skladišta smatraju projektima od preovladavajućeg javnog interesa i interesa javnog zdravlja i bezbjednosti. Navodi se i da ti projekti imaju prioritet u postupcima izdavanja dozvola, procjene uticaja i ocjene prihvatljivosti.
Razvoj obnovljivih izvora nesporno jeste javni interes. Crnoj Gori su potrebni novi kapaciteti, manja zavisnost od uglja i uvoza energije i pouzdanija mreža. Ipak, evropski propis govori o pretpostavci preovladavajućeg javnog interesa prilikom odmjeravanja različitih pravnih interesa u konkretnom slučaju. Ne znači da svaki projekat OIE unaprijed dobija prednost bez obzira na lokaciju, alternativna rješenja i razmjere štete.
Zato bi trebalo precizirati da prioritet podrazumijeva brže administrativno postupanje, a ne unaprijed povoljan rezultat procjene. U suprotnom se ostavlja prostor da se odredba tumači kao politička instrukcija organima koji bi trebalo nepristrasno da utvrđuju posljedice projekta.
Civilni sektor traži povlačenje iz hitne procedure
Crnogorsko društvo ekologa i CEE Bankwatch Network zatražili su da se predlog povuče iz hitne procedure i doradi kroz šire konsultacije. Njihove glavne primjedbe odnose se na nedovoljno jasne kriterijume za izbor ubrzanih područja, ograničavanje mogućnosti dopune elaborata, rok od šest mjeseci za procjenu i široko postavljen status preovladavajućeg javnog interesa.
To, ipak, ne znači da treba odustati od ubrzanih područja ili zadržati procedure koje traju godinama. Spor i nepredvidljiv sistem nije garancija kvalitetne zaštite prirode. Često samo proizvodi pravnu nesigurnost, troškove i konflikte koji su mogli biti riješeni dobrim planiranjem.
Pravi odgovor nije izbor između razvoja OIE i zaštite prirode, već jasnije određivanje prostora u kojem se te dvije potrebe mogu uskladiti.
Predlog zato predstavlja koristan početak, ali još nije dovoljno zaokružen. Njegove najbolje ideje – kartiranje, korišćenje javnih objekata, podrška grijanju iz obnovljivih izvora i energetskim zajednicama mogu dati stvarne rezultate. Međutim, prije usvajanja potrebno je ojačati kriterijume za ubrzana područja, izričito povezati njihovo određivanje sa strateškom procjenom i učešćem javnosti, sačuvati mogućnost dopune istraživanja i preciznije urediti pojam preovladavajućeg javnog interesa.
Crnoj Gori jesu potrebne brže procedure, ali brzina ima opravdanje samo tamo gdje je država prethodno pouzdano utvrdila da se može graditi uz prihvatljiv rizik za prirodu i ljude.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Pixabay
