Relativno često planinarim i kampujem u divljini i jedini pravi strah koji imam je medjved. Prije odlaska u avanturu, informišem se o lokalnoj fauni, pogledam mapu i razmislim o susretu. Iako bih volio da vidim medvjeda u prirodnom staništu i to sa debele udaljenosti, niko ne želi da se susretne sa medvjedom oči u oči, niko ne želi medjveda u dvorištu, naročito ne mečku sa mladuncima. Boravak u staništu medvjeda zahtijeva oprez i poštovanje ovih životinja.
Sa druge strane, ogromne ‘’gladne zvjeri’’ koje ‘’opsijedaju’’ sela, ‘’šteta’’, ‘’haos’’, ‘’panika’’, ‘’napad’’ neke su od ključnih floskula koje tabloidi uvijek imaju na lageru kada se spomenu medvjedi. Ovakva manipulacija strahom i stvaranje panike odlična su uvertira za protivzakonito uzimanje stvari u svoje ruke: otrov, puška, zamka.
Podjednako loše je i smanjivanje statusa zaštite, što se zbog sijanja straha, preuveličanih predstavki o štetama i ličnih negativnih afiniteta desilo sa vukovima, uprkos brojnim dokazima da vukovi ne prave štetu koja im se pripisuje. Slično važi i za šakale. Konflikt između ljudi i divljih životinja postoji, ali prije nego što prst klikne na zapaljivu vijest, a mozak usvoji novi strah, razmislimo o implikacijama.
Ljudi su ti koji grade, pustoše šume, sade voćnjake i postavljaju pčelinjake. Ljudi su ti koji infrastrukturom parcelizuju staništa, pale i love. Ljudi su ti koji krče šume zarad skijališta, rudnika, vikendica i vidikovaca. Ljudi su ti koji organski i klanični otpad bacaju na divlje deponije na rubove naselja. Novine pišu kako je u nekim selima bilo 400 ljudi, a sada ih ima manje od 40 i za to krive medvjede. O čemu novine ne pišu?
Ne pišu o tome koliko je nekada bilo medvjeda, a koliko ih ima sada, koja mu je rasprostranjenost bila, čime se hranio i koliko su česti bili susreti i napadi. Ne pišu o ulozi medvjeda u ekosistemu. Ne pišu o antropogenim promjenama staništa i razlozima zbog kojih medvjedi prilaze selima. Ne pišu o bacanju uginulih domaćih životinja na deponije. Ne pišu zašto su medvjedi gladni. Ne pišu o ekološkim koridorima. Ne pišu kako zaštititi imovinu. Ne pišu o načinima na koje se može obezbijediti suživot ljudi i medvjeda. Ne pišu o projektima i naporima da se nebezbijedni susreti medveda i ljudi smanje, a šteta svede na minimum. A čak i da pišu, 75% ljudi čita samo naslove.
Suživot ljudi i medvjeda (vukova, šakala) je moguć, ali ne uz senzacionalističke naslove i sijanje straha. Uz ovakav narativ, zašto bi neko želeo da medvjedi ili bilo koja druga divlja životinja uopšte postoje van zooloških vrtova?
Piše: Davor Marković
Davor Marković je stručnjak za kriminal u oblasti zaštite divljih životinja, sa više od devet godina iskustva u borbi protiv krivolova ptica, trovanja faune i ilegalne trgovine. Pravnik po struci, specijalizovan za krivično pravo i prava životinja, godinama sarađuje sa institucijama i istražuje slučajeve ugrožavanja biodiverziteta, koristeći i terenski rad i OSINT (istraživanje javno dostupnih online izvora) metode. Zagovornik je jačanja pravnih mehanizama za zaštitu divljih vrsta i njihovih staništa.
Naslovna fotografija: Unsplash
