Klimatske promjene više ne mijenjaju samo temperature, obrasce padavina ili učestalost ekstremnih vremenskih pojava. Sve češće mijenjaju i same granice života u prirodi. Životinje koje su hiljadama godina bile vezane za određena područja sada pomjeraju svoja staništa, migracione rute i periode razmnožavanja pokušavajući da pronađu uslove u kojima mogu opstati.
Neke vrste sele se ka polovima, druge prema većim nadmorskim visinama ili hladnijim krajevima. Mijenjaju se i migracije, odnosno sezonska putovanja koja životinje obavljaju radi razmnožavanja ili potrage za hranom. Problem je što prirodni signali koji su nekada precizno usklađivali te cikluse,poput dužine dana, topljenja snijega ili razvoja vegetacije, danas postaju sve nepredvidiviji.
Iako se često pretpostavlja da vrste jednostavno „prate hladnije krajeve“, naučna istraživanja pokazuju da stvarnost nije tako jednostavna. Studija objavljena 2023. godine pokazala je da manje od polovine zabilježenih promjena u rasprostranjenosti vrsta prati očekivane obrasce pravca ili brzine kretanja. Sličan zaključak donijela je i analiza migratornih vrsta iz iste godine.
To znači da se priroda ne pomjera uredno i predvidivo, već kroz složen i često haotičan proces prilagođavanja. Zbog toga se i koncept zaštite prirode mora mijenjati. Klasična ideja zaštite, zasnovana na fiksnim zaštićenim područjima i očuvanju postojećeg stanja, sve teže može pratiti svijet u kojem se granice ekosistema neprestano pomjeraju.
Karibui i raspad drevnih migracionih puteva
Na Arktiku i subarktičkim oblastima karibu se suočavaju sa nizom klimatskih promjena koje zajedno stvaraju ozbiljan pritisak na njihov opstanak. Proljećni snijeg topi se ranije nego nekada, dok kiša koja pada preko zaleđenog tla stvara tvrde ledene slojeve kroz koje životinje ne mogu doći do vegetacije potrebne za obnovu energetskih rezervi.
Ni ljeto im ne donosi olakšanje. Više temperature dovele su do češćih i intenzivnijih najezdi insekata, zbog kojih karibu moraju stalno biti u pokretu. Time troše kalorije koje bi inače bile iskorišćene za dobijanje težine i razmnožavanje.
Posljedice su mnogo ozbiljnije nego što djeluje na prvi pogled. Dolazi do takozvanog fenološkog nesklada: proljeće stiže prerano, vegetacija dostiže vrhunac prije nego što stada stignu na sezonske ispaše, a drevne migracione rute između zimskih i ljetnjih područja postepeno nestaju ili se potpuno napuštaju.
Ove promjene ne pogađaju samo životinje. Za mnoge autohtone zajednice karibu predstavljaju izvor hrane, odjeće, alata i skloništa. Zato poremećaji u migracijama istovremeno znače i poremećaj tradicionalnog načina života. Istovremeno, upravo znanje tih zajednica postaje dragocjeno naučnicima koji pokušavaju razumjeti šta se dešava sa stadima karibua i kako bi njihovo ponašanje moglo izgledati u budućnosti.
Karibui su kroz istoriju preživjeli brojne klimatske promjene, ali brzina današnjih promjena ostavlja sve manje prostora za prilagođavanje.
Tigrovi traže novi prostor za opstanak
Slični obrasci vide se i u Aziji. Bengalski tigrovi posljednjih godina primijećeni su na neobično velikim nadmorskim visinama u Nepalu, Butanu i Indiji, dok pojedini modeli predviđaju da bi se u budućnosti mogli povlačiti iz nizijskih šuma prema višim predjelima istočnih Himalaja.
U Sundarbanu, ogromnoj oblasti mangrovskih šuma između Indije i Bangladeša, problem je još izraženiji. Rast nivoa mora i prodor slane vode polako gutaju kopno, ostavljajući tigrovima sve manje prostora za povlačenje prema višim područjima. Zbog toga su primorani da se kreću ka unutrašnjosti, gdje sve češće dolaze u kontakt sa ljudima koji žive od ribolova i poljoprivrede uz rubove delte.
U takvim situacijama zaštita koridora za kretanje divljih životinja postaje ključna kako bi se spriječili sukobi između ljudi i životinja, ali i dodatna degradacija prostora.
Kako zagrijavanje mijenja odnose među vrstama
Na tundrama sjeverne Evrope i Sjeverne Amerike naučnici već godinama prate još jedan zanimljiv proces: širenje crvene lisice prema teritorijama arktičke lisice.
Toplije zime smanjuju energetski napor života na krajnjem sjeveru, pa se crvene lisice sve lakše prilagođavaju područjima koja su nekada bila rezervisana za arktičke vrste. Međutim, klimatske promjene nisu jedini razlog njihovog širenja. Naučnici smatraju da značajnu ulogu ima i čovjek. Hrana iz naselja i deponija mogla je pomoći crvenim lisicama u širenju prema sjeveru.
I dalje nije potpuno jasno koliki je tačan uticaj svakog pojedinačnog faktora. Upravo zbog toga istraživači upozoravaju da će razumijevanje budućih promjena u arktičkim prehrambenim lancima biti jedan od najvećih izazova narednih decenija.
Guske koje mijenjaju rutu
Kod belolike guske (Branta leucopsis), koja se gnijezdi na Svalbardu, zagrijavanje je već promijenilo čitav migracioni koridor. Ove ptice svakog proljeća lete iz Škotske prema Visokom Arktiku, oslanjajući se na niz odmorišta duž norveške obale gdje se hrane prije završnog puta ka sjeveru.
Ali zbog toplijih proljeća vegetacija na sjevernijim lokacijama sada ranije raste. To je pojedine oblasti, poput arhipelaga Vesterålen, učinilo privlačnijim zaustavnim tačkama od tradicionalnih područja južnije na obali.
Posebno je zanimljivo što su mlađe guske prve počele koristiti novu rutu. Kombinacijom pokušaja, grešaka i društvenog učenja nova migraciona putanja brzo se proširila kroz čitavu populaciju. Na prvi pogled to djeluje kao uspješna adaptacija. Raniji dolazak može pomoći pticama da bolje iskoriste proljećne uslove i povećaju reproduktivni uspjeh.
Ipak, naučnici upozoravaju da klimatsko zagrijavanje trenutno napreduje brže od biološke evolucije. Čak i ako ptice promijene rutu, i dalje postoji opasnost da ne uspiju uskladiti polaganje jaja sa vrhuncem dostupnosti hrane.
Promjene koje se dešavaju ispod površine mora
Velike promjene odvijaju se i u morskim ekosistemima, iako su manje vidljive javnosti. Sa rastom temperatura u Sjevernom i Barencovom moru, pojedine vrste riba koje žive pri morskom dnu pomjeraju se prema sjeveru, tražeći hladnije i dublje vode. Istovremeno, vrste prilagođene toplijim uslovima počinju zauzimati prostore kojima su ranije dominirale arktičke vrste. Među njima je posebno važna polarna bakalarka (Boreogadus saida), mala riba povezana sa ledom koja prenosi više od 70% energije između zooplanktona i viših nivoa ishrane u arktičkom morskom ekosistemu.
Praktično, ona predstavlja ključnu kariku između mikroskopskog planktona i životinja poput kitova, foka i morskih ptica.
Zbog procesa koji naučnici nazivaju „borealizacija“, odnosno širenja borealnih vrsta prema Arktiku, rizik nije samo nestanak pojedinih vrsta, već potencijalno urušavanje čitavih prehrambenih mreža.
Zaštita prirode više ne može biti statična
Sve ove promjene pokazuju koliko je priroda sposobna za prilagođavanje, ali i koliko postoje granice tog procesa. Kada klimatske promjene postanu brže od biološkog odgovora vrsta, tradicionalni pristupi zaštiti prirode postaju nedovoljni. Zbog toga se razvijaju novi modeli očuvanja biodiverziteta. Oni podrazumijevaju stvaranje dinamičnih koridora za kretanje životinja, smanjivanje drugih ljudskih pritisaka na prirodu, ali i plansko premještanje pojedinih vrsta koje same ne mogu dovoljno brzo pronaći nova pogodna staništa.
Na međunarodnom nivou, 196 država se 2022. godine obavezalo da kroz Kunming-Montreal Globalni okvir za biodiverzitet do 2030. godine zaustavi i preokrene gubitak prirode.
Ali ostvarenje tih ciljeva zahtijeva mnogo preciznije podatke o stanju biodiverziteta. U tom procesu sve veću ulogu imaju građani. Platforme poput iNaturalist omogućavaju ljudima da pomoću telefona fotografišu i evidentiraju biljne i životinjske vrste, nakon čega globalna zajednica prirodnjaka potvrđuje identifikaciju. Upotreba takvih podataka u naučnim istraživanjima povećala se deset puta tokom posljednjih pet godina, čime je građanska nauka postala važan dio globalnog praćenja biodiverziteta.
Naučnici danas koriste i mnogo naprednije metode. U Velikoj Britaniji prvo nacionalno istraživanje zasnovano na vazdušnom ekološkom DNK istovremeno je identifikovalo više od 1.100 različitih taksona na nivou čitave države. Paralelno sa tim, razvijaju se i digitalni modeli koji omogućavaju gotovo svakodnevno praćenje promjena u ekosistemima.
Znanje koje ne postoji u satelitskim podacima
Ipak, istraživači upozoravaju da sami podaci nijesu dovoljni. Veliki dio pokazatelja u okviru globalnog okvira za biodiverzitet mogao bi direktno uključivati autohtone zajednice, lokalno stanovništvo i građansku nauku u monitoring prirode.
Radionica stručnjaka koju je 2024. organizovao UNEP World Conservation Monitoring Centre zaključila je da je poštovanje znanja autohtonih naroda i njihovo uključivanje ključno za sprovođenje globalnih ciljeva zaštite prirode. Razlog je jednostavan: takve zajednice često posjeduju višegeneracijsko razumijevanje prirodnih procesa koje sateliti i tehnologija ne mogu registrovati.
To znanje može pomoći nauci da bolje razumije promjene koje se već dešavaju u prirodi i da preciznije procijeni kako će ekosistemi izgledati u budućnosti.
Na kraju, priča o karibuima, tigrovima, lisicama, guskama ili polarnim bakalarkama nije samo priča o životinjama koje mijenjaju svoje stanište. To je priča o planeti čiji se prirodni ritmovi ubrzano mijenjaju i o pitanju koliko brzo ljudi mogu prilagoditi sopstvene strategije zaštite prirode svijetu koji više nije stabilan kao nekada.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Unsplash
