Spalionice otpada već godinama izazivaju podijeljena mišljenja. Dok ih dio stručne javnosti vidi kao skupo i zastarjelo rješenje sa ozbiljnim ekološkim rizicima, u pojedinim evropskim gradovima one su integrisane u savremene sisteme upravljanja otpadom i daljinskog grijanja. Primjer Beča često se navodi kao ilustracija kako visoki standardi, stroga kontrola emisija i jasna hijerarhija otpada mogu ublažiti negativne efekte, ali takvi modeli zahtijevaju infrastrukturu i praksu koje zemlje regiona tek treba da izgrade.
Novi izvještaj međunarodne organizacije CEE Bankwatch Network otvara pitanje koje se već neko vrijeme provlači kroz energetske i komunalne planove regiona: da li su spalionice otpada zaista rješenje ili dugoročni problem u nastajanju?
Kako se navodi u saopštenju ove organizacije, planovi za izgradnju spalionica i suspaljivanje otpada u termoelektranama na ugalj u više gradova Zapadnog Balkana, među kojima se posebno izdvajaju Podgorica, Zenica i Tuzla, mogli bi predstavljati ozbiljan finansijski i zdravstveni rizik za zemlje koje ih razmatraju. Zbog toga iz Bankwatcha pozivaju vlasti i energetske kompanije da odustanu od ovakvih projekata.
U fokusu izvještaja nalazi se paradoks koji, kako ističu, dodatno komplikuje situaciju. Crna Gora i Bosna i Hercegovina razmatraju spaljivanje otpada iako se već suočavaju sa izuzetno niskim stopama reciklaže: oko 3,7% u Crnoj Gori i svega 1% u Bosni i Hercegovini. U takvom kontekstu, upozorava se, uvođenje spaljivanja moglo bi dodatno usporiti razvoj sistema odvojenog prikupljanja i reciklaže, u koje su već uložene desetine miliona eura, kako iz evropskih fondova, tako i iz nacionalnih budžeta.
Iako su zemlje regiona formalno preuzele evropsko zakonodavstvo, u praksi se, prema navodima iz izvještaja, ne primjenjuje ključni princip – hijerarhija upravljanja otpadom. Prevencija, ponovna upotreba i reciklaža ostaju u drugom planu, dok dominiraju odlaganje i planovi za spaljivanje miješanog otpada, što je u direktnoj suprotnosti sa pravilima Evropske unije.
„Spalionice nisu moderna rješenja za cirkularnu ekonomiju, već skupa infrastruktura koja zaključava gradove u višedecenijsku zavisnost od miješanog otpada i obeshrabruje ulaganja u prevenciju otpada, reciklažu i ponovnu upotrebu“, navodi se u izvještaju. Takva postrojenja zahtijevaju dugoročne garancije isporuke otpada, a ugovori se najčešće zaključuju na period od 20 do 30 godina, čime se lokalne zajednice praktično obavezuju da održavaju visoke količine otpada.
Dodatni problem, kako se ističe, jeste činjenica da nijedna od zemalja regiona nema dovoljne količine adekvatno tretiranog otpada za planirane kapacitete. To otvara mogućnost dugoročne zavisnosti od uvoza otpada, što je već zabilježeno u nekim razvijenim evropskim zemljama. Primjer Švedske pokazuje da su spalionice postale zavisne od stranog otpada kako bi ostale isplative.
Izvještaj se osvrće i na ekološke posljedice ovakvih postrojenja. Čak i novije spalionice u Evropi, kako se navodi, uzrokuju značajna zagađenja toksičnim supstancama i teškim metalima. U holandskom Harlingenu zabilježene su koncentracije štetnih materija u površinskim vodama i do 138 puta iznad dozvoljenih vrijednosti za pitku vodu, dok su u zemljištu izmjerene višestruko veće koncentracije dioksina. Slični problemi registrovani su i u Ivry-sur-Seine kod Pariza, gdje je kontaminacija iznad EU granica utvrđena u blizini škola i parkova.
Planovi u regionu već nailaze na otpor javnosti i institucija. U Tuzli je tokom 2025. godine obustavljeno planirano „eksperimentalno“ suspaljivanje otpada u termoelektrani, nakon protivljenja Gradskog vijeća i građana zbog nedostatka transparentnosti i procjene uticaja na zdravlje i životnu sredinu. U Zenici su slični planovi izazvali proteste zbog zabrinutosti za kvalitet vazduha.
U Podgorici, kako se navodi u saopštenju, završena je Studija izvodljivosti za spalionicu vrijednu oko 200 miliona eura, ali taj dokument još nije dostupan javnosti.
Posebno se ističe i problem otpada koji nastaje nakon spaljivanja. Između 26 i 40% ukupne količine otpada ostaje u obliku toksičnog pepela, kontaminiranog teškim metalima i dioksinima, za čije odlaganje ni Crna Gora ni Bosna i Hercegovina nemaju odgovarajuću infrastrukturu.
Dodatnu zabrinutost izaziva činjenica da pojedine elektroenergetske kompanije razmatraju korišćenje postojećih termoenergetskih postrojenja za spaljivanje otpada. Kako se navodi, takva adaptacija zahtijevala bi dodatna ulaganja od više desetina miliona eura po bloku, uz realan rizik da ta ulaganja postanu „nasukana imovina“ zbog sve strožih evropskih pravila o emisijama.
Na ove nalaze nadovezuju se i poruke sagovornika iz regiona.
Vanja Cicmil iz organizacije Zero Waste Montenegro ističe da Crna Gora još nije izgradila osnovne elemente sistema upravljanja otpadom i da upravo tu postoji najveći prostor za napredak. „Preskakanje ovih koraka vodi u dugoročnu zavisnost od rješenja koja nijesu u skladu sa principima cirkularne ekonomije. Ako govorimo o pravednoj tranziciji i klimatskoj pravdi, ulaganja treba usmjeriti ka rješenjima koja smanjuju otpad i jačaju lokalne kapacitete“, navodi ona, upozoravajući da bi u suprotnom trošak i rizik ostali na lokalnim zajednicama.
Sličan stav iznosi i Denis Žiško iz Aarhus centra u Bosni i Hercegovini, koji smatra da spaljivanje otpada ne može biti dio održivih rješenja. „Spaljivanje otpada prekida ciklus kruženja materijala jer nepovratno uništava resurse koji bi se mogli reciklirati ili ponovno upotrijebiti. Istovremeno, emituje CO2 i druge opasne polutante“, ističe on, uz poruku da je krajnje vrijeme za uspostavljanje održivih sistema upravljanja otpadom.
Na kraju, iz CEE Bankwatch Network upućuju jasan apel vladama Crne Gore i Bosne i Hercegovine, kao i energetskim kompanijama i lokalnim samoupravama, da obustave dalje planove za spalionice i suspaljivanje otpada, te da se okrenu razvoju održivih rješenja. To podrazumijeva jačanje sistema odvojenog prikupljanja i reciklaže, kompostiranje i anaerobnu digestiju, ali i ulaganja u čiste izvore toplote, poput velikih toplotnih pumpi, solarnih termalnih sistema i geotermalne energije.
Između ambicioznih planova i realnih kapaciteta, poruka izvještaja djeluje prilično jasno: izbor tehnologije danas mogao bi dugoročno odrediti pravac razvoja cijelog sistema upravljanja otpadom u regionu.
J.M.
Naslovna fotografija: IBH
