Velike solarne elektrane obično se opisuju kroz instalisanu snagu, količinu proizvedene električne energije i smanjenje emisija ugljen-dioksida. Iskustva iz dva kineska pustinjska i polupustinjska područja, međutim, pokazuju da njihov uticaj ponekad može biti širi. Ispod i oko desetina hiljada solarnih panela u pustinjama Kubući i Talatan primijećene su promjene u vlažnosti zemljišta, temperaturi, kretanju pijeska i rastu vegetacije.
To ne znači da postavljanje panela automatski obnavlja degradirano zemljište, niti da je takav rezultat moguć na svakom mjestu. Kineski primjeri, ipak, pokazuju da pažljivo projektovane solarne elektrane u određenim sušnim područjima mogu istovremeno proizvoditi energiju i stvarati povoljnije uslove za oporavak tla i biljaka.
Jedan od najambicioznijih takvih poduhvata razvija se u pustinji Kubući, u kineskoj autonomnoj oblasti Unutrašnja Mongolija. Riječ je o području koje je decenijama bilo poznato po snažnim pješčanim olujama, čije su posljedice povremeno osjećali čak i stanovnici Pekinga.
Kina na ovom prostoru gradi projekat nazvan „Veliki solarni zid“ – koridor solarnih elektrana koji bi do 2030. godine trebalo da bude dug oko 400 kilometara i širok približno pet kilometara. Njegova planirana snaga iznosi 100 gigavata. Do kraja 2024. godine bilo je instalirano oko 5,4 gigavata, dok snimci NASA satelita Landsat pokazuju koliko se prostor pod panelima proširio između 2017. i 2024. godine. Pustinja je za takav projekat odabrana zbog velikog broja sunčanih dana, ravnog terena, blizine industrijskih centara i male gustine naseljenosti.
Ipak, sa širenjem elektrana počele su da se uočavaju i promjene koje nisu bile vezane isključivo za proizvodnju struje. Paneli su pravili sjenku, ublažavali dnevno zagrijavanje površine i usporavali isparavanje vode iz zemljišta. Konstrukcije su djelimično smanjivale brzinu vjetra, otežavale pomjeranje pijeska i zadržavale sitne čestice tla i organskog materijala.
Na pojedinim mjestima pijesak je postao stabilniji, a u zemljištu se duže zadržavala vlaga. Promjena nije bila nagla niti je pustinja preko noći postala plodno zemljište. Vremenom su se, međutim, pojavile male biljke, a površine ispod i između panela počele su da dobijaju gušći vegetacijski pokrivač. U Kini se za povezivanje solarne energetike i kontrole širenja pustinje zbog toga sve češće koristi izraz „sand-plus-solar“.
Još upečatljiviji primjer nalazi se na Tibetanskoj visoravni, u provinciji Ćinghaj. Solarni kompleks Talatan nije jedna elektrana, već skup desetina projekata raspoređenih na stotinama kvadratnih kilometara polupustinjskog zemljišta. Prema podacima lokalnih vlasti, fotonaponski park prostire se na oko 609 kvadratnih kilometara, a njegova ukupna snaga do kraja 2025. dostigla je 21 gigavat, nakon što je samo tokom te godine dodato još tri gigavata. Godišnja proizvodnja kompleksa premašuje 18.000 gigavat-sati električne energije.
Promjene u Talatanu nijesu ostale samo na nivou opažanja. Istraživači su upoređivali zemljište unutar solarnih elektrana, u prelaznim zonama i na okolnom nepokrivenom prostoru. Studija objavljena u časopisu Scientific Reports pokazala je da su površine unutar fotonaponskog kompleksa imale povoljniju mikroklimu, više vlage i bolje rezultate za pojedine pokazatelje vegetacije, zemljišta i mikrobnih zajednica.
Sjenka panela smanjivala je direktno isparavanje, dok je njihov raspored ublažavao vjetar i povećavao vlažnost vazduha. Tlo je tokom dana bilo manje izloženo pregrijavanju, a noću se sporije hladilo. Istraživači su zabilježili i veći broj biljnih vrsta i više biomase unutar kompleksa nego na kontrolnim površinama izvan njega.
Dio efekta, međutim, nije poticao samo od sjenke. Paneli su prani približno jednom mjesečno, pa je voda koja je dospijevala na tlo dodatno poboljšavala uslove za vegetaciju. Na rezultat su uticale i mjere očuvanja zemljišta i voda, ulaganja u obnovu prostora i način upravljanja kompleksom. Pozitivne promjene zato se ne mogu pripisati samom prisustvu panela, odvojeno od lokalnih uslova i održavanja elektrane.
Novije istraživanje naučnika sa Univerziteta Ćinghaj dodatno je pokazalo koliko konstrukcija i način rada elektrane mogu uticati na rezultat. Ispod panela sa fiksnim nagibom sadržaj vode u zemljištu bio je 74,74% veći nego na kontrolnoj površini. Na južnoj i sjevernoj ivici, kao i između redova, povećanje je takođe bilo značajno, mada nejednako raspoređeno.
Ista studija, međutim, nudi i važnu ogradu. Kod panela koji mijenjaju nagib prateći kretanje Sunca na pojedinim mjestima zabilježeni su veća zbijenost tla i manji sadržaj organskog ugljenika, ukupnog ugljenika i azota. Kada su svi pokazatelji objedinjeni, nije utvrđena značajna razlika u ukupnom indeksu kvaliteta zemljišta između prostora sa panelima i kontrolne površine.
To praktično znači da nisu svi solarni sistemi djelovali jednako, čak ni unutar istog područja. Količina sjenke, visina i nagib panela, razmak između redova, način na koji se kišnica sliva sa njihove površine, vrsta zemljišta i prethodni radovi na terenu mogu odlučiti da li će uticaj biti povoljan, neutralan ili nepovoljan.
U Talatanu je razvoj vegetacije stvorio i praktičan problem. Trava je na pojedinim mjestima počela da raste dovoljno visoko da zaklanja donje djelove panela. Rješenje je pronađeno u modelu koji se danas naziva „fotonaponske ovce“. Stada pasu između podignutih konstrukcija, održavaju vegetaciju i smanjuju količinu suve biljne mase koja bi mogla povećati rizik od požara. Istovremeno, lokalni stočari dobijaju prostor za ispašu i dodatni izvor prihoda.
Taj spoj proizvodnje električne energije i korišćenja zemljišta nije ograničen na Kinu. U Evropi se sve češće razvijaju agrivoltažni projekti, u kojima se na istoj površini kombinuju solarni paneli, uzgoj poljoprivrednih kultura ili ispaša stoke. Razlika je u tome što kineski kompleksi svojim razmjerama prevazilaze jedno polje ili jedno gazdinstvo i postavljaju pitanje može li solarna infrastruktura postati dio šire obnove degradiranog prostora.
Kina je do kraja maja 2025. imala oko 1,08 teravata instaliranih solarnih kapaciteta, a veliki dio novih projekata planiran je upravo u pustinjskim i polupustinjskim oblastima na zapadu zemlje, gdje ima mnogo sunca i relativno malo stanovnika.
Iskustva iz Kubućija i Talatana zbog toga privlače pažnju država sa velikim sušnim područjima, poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Australije, kao i zemalja sjeverne Afrike. Ako se dodatnim istraživanjima potvrdi da solarne elektrane mogu biti projektovane tako da zadržavaju vlagu, ublažavaju eroziju i pomažu stabilizaciji tla, njihov učinak mogao bi se vrednovati i izvan količine proizvedene energije.
Oprez je, ipak, neophodan. Ozelenjavanje sušnih predjela može povećati potrošnju podzemnih voda, a priprema terena za izgradnju elektrane može oštetiti strukturu zemljišta, ukloniti površinski sloj i pojačati eroziju. Pozitivni rezultati zabilježeni ispod panela ne znače ni da će čitava pustinja postati trajno plodna, niti da isti pristup treba preslikati na ekosisteme kojima je za opstanak potrebno više neposredne sunčeve svjetlosti.
Pouka kineskih projekata zato nije da solarni paneli liječe pustinju, već da njihov ekološki učinak u velikoj mjeri zavisi od mjesta, konstrukcije i načina upravljanja. U nekim izrazito sušnim predjelima sjenka koju stvaraju može postati vrijedan resurs. Hoće li se taj potencijal zaista pretvoriti u korist za zemljište i vegetaciju, zavisi od toga koliko je ekologija prostora uzeta u obzir prije nego što je postavljen prvi panel.
J.M.
Naslovna fotografija: Pixabay
