Milioni ljudi širom svijeta svakodnevno gladuju, a ogromne količine hrane završavaju u kantama za smeće, i to ne samo ostatci sa tanjira, već i plodovi dugotrajnog rada, iscrpljenih resursa i ogromnog energetskog utroška. Iza naizgled svakodnevne navike bacanja hrane krije se jedan od najvećih, ali i najpodcjenjenijih problema današnjice – tihi pokretač klimatskih promjena i ekonomske nepravde.
Svake godine na globalnom nivou baci se između 25 i 30% ukupno proizvedene hrane – oko 1,6 milijardi tona. To je jednako jednoj milijardi obroka dnevno, pokazuju podaci Ujedinjenih nacija.
Najveći dio te hrane bacaju upravo domaćinstva, koja su u 2022. godini bila odgovorna za 60% od ukupno 1,05 milijardi tona bačene hrane. Slijede ugostiteljski sektor sa 290 miliona tona i maloprodaja sa 131 milionom tona.
Drugim riječima, svaki dan bacimo jestivu hranu u vrijednosti od više od milijardu obroka – dovoljno da se obezbijedi 1,3 obroka dnevno za svaku osobu koja na planeti gladuje.
Primjer Sjedinjenih Američkih Država dodatno ilustrira razmjere problema. Samo 2019. godine, ta zemlja je proizvela 66 miliona tona otpada od hrane u sektoru maloprodaje, ugostiteljstva i domaćinstava, što je skoro 40% cjelokupne nacionalne zalihe hrane. Više od polovine te količine završilo je na deponijama.
Poljoprivreda, koja već troši gotovo 92% ukupne globalne potrošnje vode, koristi ogromne količine tog resursa za proizvodnju hrane koja se na kraju ni ne pojede. Procjene UN-a pokazuju da je voda upotrijebljena za proizvodnju bačene hrane činila 24% ukupno utrošene vode.
Ove brojke dobijaju još dublju dimenziju kada se sagleda potencijal izgubljenih prilika: hrana koja se godišnje baci samo u Evropi mogla bi da nahrani 200 miliona ljudi, u Latinskoj Americi 300 miliona, a u Africi još 300 miliona.
Zanimljivo je i da razlike između razvijenih i zemalja u razvoju nisu toliko velike kako se često pretpostavlja – prve bace oko 670 miliona, a druge 630 miliona tona hrane godišnje. Razlike po glavi stanovnika u količini bačene hrane u domaćinstvima između različitih zemalja iznose svega 7 kilograma godišnje.
Gubici su prisutni u svim kategorijama hrane: 30% žitarica, 40–50% korjenastog povrća, voća i povrća, 20% uljarica, mesa i mliječnih proizvoda, i 35% ribe.
U isto vrijeme, svijet se suočava sa činjenicom da 735 miliona ljudi gladuje, dok gubitak i bacanje hrane čine 8–10% globalnih emisija gasova sa efektom staklene bašte – što je gotovo pet puta više nego ukupne emisije avio-saobraćaja. Ako bi se gubitak hrane tretirao kao država, bio bi treći najveći emiter CO₂ na planeti, odmah nakon Kine i SAD-a.
A kako se globalna populacija približava brojci od 10 milijardi ljudi, izazovi postaju još veći. Do 2050. godine biće potrebno povećati proizvodnju hrane za 70% u odnosu na današnji nivo, sa ciljem da se godišnja proizvodnja žitarica poveća na 3 milijarde tona, a mesa na 470 miliona tona – što dodatno povećava pritisak na resurse.
Bacanje hrane nije samo ekološki, već i ozbiljan ekonomski problem. Ono direktno utiče na niže prihode poljoprivrednika i više cijene za potrošače, pa i sa te strane postoji jasan motiv da se preokrene ova štetna praksa.
Na globalnom nivou, zemljište veće od površine Kine i četvrtina svih zaliha slatke vode koristi se za proizvodnju hrane koja se nikada ne pojede.
Kao ilustracija kulture bacanja, u Kini se godišnje izgubi oko 35 miliona tona hrane, najviše u restoranima i domaćinstvima, jer je običaj da se gostima naručuje više nego što im je potrebno – iz znakova poštovanja i gostoprimstva.
Upravo zbog ovakvih trendova, ciljevi održivog razvoja Ujedinjenih nacija teže da prepolove globalno bacanje hrane po glavi stanovnika i da smanje gubitke u cijelom lancu proizvodnje i distribucije.
Pored toga, postoje i mnogi svakodnevni faktori koji doprinose rasipanju hrane: promocije u supermarketima, zbog kojih kupujemo više nego što nam treba, te nepoznavanje oznaka na pakovanjima. Istraživanja pokazuju da 63% ljudi ne zna razliku između oznaka “upotrijebiti do” i “najbolje upotrijebiti do”, što često dovodi do nepotrebnog bacanja hrane koja je i dalje bezbjedna za konzumaciju.
Veliki je i problem estetskih standarda – u SAD se čak polovina voća i povrća baca jer ne izgleda “dovoljno lijepo”, što iznosi oko 60 miliona tona. U Evropi, 40–60% ulovljene ribe se odbacuje jer ne ispunjava vizuelne kriterijume trgovačkih lanaca.
Organski otpad je pritom najveći izvor emisije metana u SAD-u – gasa koji ima 80 puta jači efekat zagrijavanja od CO₂.
Novi internet trendovi, poput “Mukbang” videa, u kojima influenseri snimaju kako se prejedaju ogromnim količinama hrane, dodatno podstiču bacanje – i to u društvenom kontekstu koji ga čak i promoviše.
Nasuprot tome, kompostiranje se ističe kao jedno od najprirodnijih i ekološki najprihvatljivijih rješenja za upravljanje otpadom od hrane – proces koji, iako zahtijeva prostor i redovno održavanje, može znatno smanjiti količinu otpada, a istovremeno obogatiti zemljište i vratiti hranljive materije u prirodni ciklus.
Borba protiv rasipanja hrane ne počinje na svjetskim samitima, već u našim kuhinjama, frižiderima i trpezarijama. Svaka pojedinačna odluka – da iskoristimo ostatke, da planiramo kupovinu, da ne biramo „samo savršeno“ voće – čini razliku. Jer ono što danas nazivamo otpadom, sutra bi moglo biti nečiji obrok, nečija prilika i naš korak bliže održivoj budućnosti.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Unsplash
