Šetnja parkom poslije napornog dana jedan je od najpoznatijih načina da se čovjek udalji od svakodnevnog pritiska i malo predahne. Istraživanja već dugo potvrđuju ono što mnogi prepoznaju iz ličnog iskustva: boravak u prirodi može da ublaži stres, smanji mentalni umor i popravi raspoloženje.
Ipak, prirodno okruženje možda ima važnu ulogu i onda kada nema umora od kojeg bi trebalo da se oporavimo. Priroda bi mogla da poboljša raspoloženje, pažnju i druge kognitivne sposobnosti čak i kod ljudi koji prethodno nisu bili izloženi stresu ili mentalnom naporu.
Na tu mogućnost ukazuje pregledni rad istraživača sa Instituta Maks Plank za ljudski razvoj, objavljen u časopisu Journal of Environmental Psychology. Autori su analizirali dosadašnja istraživanja kako bi utvrdili da li je nauka, usredsređujući se prvenstveno na oporavak, zanemarila širi uticaj prirode na čovjekovo funkcionisanje.
Psihologija životne sredine već decenijama proučava takozvano restorativno, odnosno obnavljajuće djelovanje prirode. Riječ je o oporavku od mentalnog zamora, stresa ili neprijatnih emocionalnih stanja kroz boravak u parkovima, šumama i drugim prirodnim sredinama. Mnogo manje pažnje posvećeno je pitanju može li priroda da nas osnaži i kada se osjećamo sasvim uobičajeno, kada nismo ni posebno umorni ni pod pritiskom. Autori takvo djelovanje nazivaju „instorativnim“: umjesto da nas samo vrati na nivo na kojem smo bili prije stresa, priroda bi mogla da unaprijedi naše sposobnosti polazeći od neutralnog stanja.
To bi značilo da se pažnja, emocionalno stanje i osjećaj blagostanja mogu poboljšati i bez prethodne iscrpljenosti. Razlika je bitna U prvom slučaju priroda pomaže čovjeku da nadoknadi ono što je izgubio pod pritiskom, dok bi u drugom mogla da dodatno ojača njegove mentalne i emocionalne kapacitete.
Istraživači su pregledali 54 studije, koje su obuhvatile ukupno 61 eksperiment o uticaju prirodnog i urbanog okruženja na kognitivne sposobnosti, emocionalno stanje i subjektivni osjećaj opuštenosti. Posebno ih je zanimalo u kakvom su stanju učesnici bili prije nego što su došli u dodir sa prirodom.
U jednom dijelu eksperimenata učesnici su prije boravka u prirodnom okruženju namjerno izlagani stresu. U drugima je sam istraživački postupak podrazumijevao određeno mentalno opterećenje, iako stres nije bio neposredno izazvan. Treću grupu činile su studije u kojima učesnici prethodno nisu bili izloženi nikakvom stresoru.
Kada su istraživanja razvrstana na taj način, postala je vidljiva velika neravnoteža. Ogromna većina bavila se sposobnošću prirode da pomogne ljudima da se oporave nakon stresa ili mentalnog napora. Samo mali broj studija neposredno je ispitivao može li priroda da poboljša pažnju, podstakne prijatna emocionalna stanja i poveća osjećaj blagostanja bez prethodnog opterećenja.
Rezultati tog malog broja istraživanja ipak su bili prilično dosljedni. U njima su zabilježeni pozitivni efekti na kognitivne sposobnosti, dok je uticaj na emocionalno blagostanje u najvećem broju slučajeva takođe bio pozitivan. Autori, međutim, upozoravaju da ove nalaze treba tumačiti oprezno. Broj studija koje su se bavile osnažujućim djelovanjem prirode još je premali da bi se izveli čvrsti i konačni zaključci.
„Psihologija životne sredine godinama je bila vođena pitanjem kako priroda može pomoći ljudima da se oporave od stresa ili umora“, kaže glavna autorka rada Johana Pruger, naučnica u Centru za neuronauku životne sredine pri Institutu Maks Plank za ljudski razvoj. „Naša analiza ukazuje na to da smo možda previdjeli jedan temeljniji mehanizam, da priroda može unaprijediti čovjekovo funkcionisanje čak i kada nema stresora“, navodi Pruger.
Ovo pitanje zato zahtijeva dodatna istraživanja. Potrebno je preciznije utvrditi može li priroda da unaprijedi sposobnosti i blagostanje čovjeka kada on polazi iz neutralnog stanja, ali i pod kojim uslovima se takav uticaj javlja. Za to će, prema ocjeni autora, biti potrebni jasnije postavljeni teorijski koncepti, novi instrumenti za mjerenje i istraživanja bolje uklopljena u svakodnevni život. Takav pristup omogućio bi naučnicima da pouzdanije razdvoje različite načine na koje prirodno okruženje djeluje na čovjeka.
Takvi nalazi mogli bi imati i sasvim praktične posljedice po način na koji se planiraju gradovi i uređuju prostori u kojima ljudi žive, uče i rade. Ako priroda ne omogućava samo predah i oporavak već istovremeno jača koncentraciju, poboljšava samoregulaciju i doprinosi psihičkoj otpornosti, značaj zelenih površina postaje još veći.
Parkovi, školska dvorišta, zelenilo oko radnih prostora i druge površine zasnovane na prirodnim elementima tada nisu samo mjesta za odmor. Oni mogu predstavljati važan resurs za dugoročno očuvanje zdravlja, blagostanja i mentalne otpornosti.
Za sada nauka nema sve odgovore o obimu i uslovima takvog djelovanja. Pregled istraživača sa Instituta Maks Plank, međutim, jasno pokazuje gdje se nalazi praznina u dosadašnjem znanju: mnogo se zna o tome kako nam priroda pomaže kada smo iscrpljeni, dok tek treba pouzdano utvrditi koliko nas može osnažiti i onda kada se već osjećamo dobro.
J.M.
Naslovna fotografija: J.M.
