Vlada Crne Gore je usvojila novu Uredbu kojom se bliže uređuje sprovođenje programa proširene odgovornosti proizvođača – važan i dugo očekivan korak ka efikasnijem upravljanju otpadom. Ukratko, ova mjera znači da se odgovornost za otpad ne završava onog trenutka kad se proizvod proda, već nastavlja sve do momenta kada on postane otpad i mora biti pravilno zbrinut.
Šta zapravo znači „proširena odgovornost proizvođača“?
Riječ je o principu koji se sve više primjenjuje širom Evrope i koji kaže: ako stavljaš proizvode na tržište – moraš se pobrinuti i za otpad koji od njih nastaje. To ne važi samo za domaće proizvođače, već i za sve koji uvoze, prerađuju, pakuju ili na bilo koji drugi način stavljaju proizvode u promet u Crnoj Gori. U širem smislu, „proizvođačem“ se, prema ovoj Uredbi, smatra i svaki preduzetnik ili pravno lice koje plasira proizvode – bilo da ih pravi ili uvozi.
Uredba se ne odnosi samo na domaće proizvođače, već i na sve koji uvoze, prerađuju, pakuju ili na bilo koji drugi način stavljaju proizvode u promet u Crnoj Gori.
Obuhvaćeni su proizvodi koji, kada završe svoju upotrebnu fazu, postaju potencijalna prijetnja za životnu sredinu – poput elektronskih uređaja, vozila, ambalaže, baterija, guma, plastičnih proizvoda za jednokratnu upotrebu, pa čak i ribolovnog alata koji sadrži plastiku.
Cilj je da se svi koji ostvaruju profit na ovim proizvodima uključe u sistem koji obezbjeđuje njihovo prikupljanje, reciklažu i bezbjedno zbrinjavanje i da troškove tog procesa snose oni, a ne građani ili lokalne uprave.
U Evropskoj uniji, jedan od najboljih primjera primjene ovog principa dolazi iz Njemačke, gdje je sistem proširene odgovornosti proizvođača (EPR – Extended Producer Responsibility) implementiran još devedesetih godina kroz tzv. „Zeleni poen“ (Grüner Punkt). Kroz ovaj model, proizvođači i distributeri finansiraju prikupljanje i reciklažu ambalaže, a stopa reciklaže ambalažnog otpada dostiže i preko 85%. Ovaj sistem funkcioniše uz visok stepen kontrole, transparentnosti i saradnje sa lokalnim zajednicama, što ga čini jednim od najefikasnijih u Evropi.
Ključna figura: Operater sistema
U članu 2 Uredbe, uvodi se pojam „operatera sistema“. To je pravno lice koje upravlja organizovanim sistemom sakupljanja i obrade otpada. Operater mora biti registrovan i zadužen da organizuje čitav lanac – od prikupljanja otpada do njegovog zbrinjavanja, uključujući i saradnju sa proizvođačima i komunalnim preduzećima.
Operater sistema sa svakim proizvođačem potpisuje ugovor (član 3), koji detaljno propisuje sve obaveze, vrste proizvoda koje pokriva, način obračuna troškova, pravila za izvještavanje, kao i mogućnost revizije podataka koje proizvođač dostavlja.
U članovima 4–7 detaljno se propisuje kako se prikupljaju i izvještavaju podaci, kako se obezbjeđuje tačnost, kako funkcionišu interne kontrole i kako se informacije plasiraju javnosti. Iako tehničke, ove odredbe su ključne da bi se uspostavio transparentan, pouzdan i održiv sistem.
Ko plaća i koliko?
Odgovor daju članovi 9, 10 i 11 – i tu stvari postaju jasnije.
Preduzetnik ili firma koja stavlja proizvode na tržište (proizvođač) mora platiti doprinos za obradu otpada. Taj iznos zavisi od količine proizvoda, njihovih osobina (da li se mogu reciklirati, koliko dugo traju, da li sadrže opasne materije…) i ukupnih troškova sistema.
Da bi sistem bio pravedan i precizan, uvedena je jasna metodologija za izračunavanje količine proizvoda koju je jedan proizvođač stvarno stavio na crnogorsko tržište – jer upravo na osnovu te količine se određuje koliko će plaćati za upravljanje otpadom koji ti proizvodi kasnije postanu.
Formula izgleda ovako:
Masa proizvoda na tržištu (t) = domaća proizvodnja (t) + Uvoz (t) – Izvoz (t)
Drugim riječima:
- Ako je nešto proizvedeno u Crnoj Gori – to se računa.
- Ako je nešto uvezeno iz inostranstva – i to se računa.
- Ali ako je dio te robe izvezen dalje – to se oduzima iz ukupne mase.
Cilj je da se doprinos plaća samo za proizvode koji ostaju i koriste se u Crnoj Gori, jer samo oni mogu postati otpad na njenoj teritoriji. Ako, recimo, neka firma uveze 10 tona elektronskih uređaja, ali tri tone ponovo izveze – doprinos će plaćati samo na preostalih sedam.
Postoje i olakšice za male proizvođače – oni koji godišnje plasiraju manje količine (npr. manje od 1.500 kg ambalaže ili 100 kg elektronske opreme), mogu izabrati fiksni, paušalni iznos umjesto složenog obračuna.
Ova metodologija osigurava da se ne opterećuju firme za robu koja nikad nije bila upotrebljena u zemlji, i da plaćanje tačno odgovara potencijalnoj količini otpada koji se ovdje mora zbrinuti.
Važno je i da operateri objavljuju tarife javno i transparentno, i da nema „skrivenih popusta“ – svi moraju biti tretirani jednako.
Šta to znači za građane?
Iako građani ne snose trošak direktno iz svog džepa, oni su i dalje ključna karika u lancu pravilnog upravljanja otpadom. Nijedan sistem, pa ni onaj najsavremeniji i najskuplji, ne može da funkcioniše bez aktivnog učešća javnosti. Uredba zato predviđa obavezu operatera sistema da redovno i jasno informiše građane o njihovoj ulozi.
To podrazumijeva edukaciju o tome:
- kako pravilno razdvajati otpad u domaćinstvu – šta ide u koju kantu, gdje se ostavljaju baterije, elektronski uređaji, plastične kese itd.,
- šta znače oznake i simboli na ambalaži, poput onih koji označavaju da je proizvod reciklabilan, da sadrži opasne materije ili da zahtijeva posebno zbrinjavanje,
- gdje se i kako mogu ponovo koristiti određeni proizvodi – jer produžavanje vijeka trajanja predmeta smanjuje količinu otpada,
- i kakve posledice po zdravlje i životnu sredinu ima neadekvatno odlaganje otpada – na primjer, bacanje baterija u običan kontejner ili odlaganje elektronskog otpada na divlje deponije.
Ove informacije moraju biti lako dostupne – na internet stranicama, kroz edukativne kampanje, letke, pa i u vidu obavještenja na proizvodima i ambalaži. Osim toga, zakon obavezuje da budu pisane jednostavnim jezikom, razumljivim za svakog korisnika.
Nijedan sistem, pa ni onaj najsavremeniji i najskuplji, ne može da funkcioniše bez aktivnog učešća javnosti, pa stoga Uredba predviđa obavezu operatera sistema da redovno i jasno informiše građane o njihovoj ulozi.
Suštinski, ova uredba nas sve poziva na veću odgovornost – jer iako ne upravljamo mi sistemom, mi svakodnevno proizvodimo otpad. Naša uloga je da taj otpad ne završava u prirodi, već tamo gdje mu je mjesto. I upravo tu dolazi do izražaja sinergija između odgovornog proizvođača, operatera sistema i savjesnog građanina.
Kao korisnici – imamo pravo da znamo, i obavezu da učestvujemo.
Šta se očekuje od preduzetnika?
Za male firme i lokalne proizvođače ovo može djelovati komplikovano – ali je zapravo vrlo jasno: ako plasiraš proizvode koji poslije upotrebe postaju otpad, moraš biti dio sistema koji taj otpad zbrinjava.
To mogu raditi:
- samostalno, organizujući sopstveni sistem upravljanja otpadom – na primjer, ako je riječ o maloj firmi koja uvozi specifične proizvode i ima kapacitet da sama organizuje preuzimanje i zbrinjavanje otpada, uz ispunjavanje svih zakonskih uslova i obaveza. U tom slučaju, preduzeće mora biti registrovano kod nadležne Agencije, imati precizan plan rada i dostavljati redovne izvještaje. Sistem mora biti provjerljiv, a sve aktivnosti podložne su reviziji i inspekcijskoj kontroli – što znači da mora postojati dokumentacija kojom se dokazuje kako, koliko i kome je predat sakupljeni otpad, ili
- kolektivno, udružujući se sa drugim proizvođačima preko operatera sistema.
U svakom slučaju moraju imati ugovor, redovno izvještavati, plaćati propisane doprinose i učestvovati u provjerama i nadzorima.
Šta još vrijedi znati?
Uredba se ne završava ovdje. Ostali članovi preciziraju pravila za izvještavanje, obaveze prema Agenciji za zaštitu životne sredine, finansijske garancije koje operateri moraju obezbijediti, kao i standarde koji se moraju poštovati u svim fazama sakupljanja i obrade otpada.
Sve to zajedno ima za cilj da se u Crnoj Gori konačno uvede red u jedan od najproblematičnijih aspekata zaštite životne sredine – upravljanje otpadom.
Usvajanjem ove Uredbe, Crna Gora je napravila važan korak ka modernizaciji sistema upravljanja otpadom. Građani dobijaju više informacija, a proizvođači konačno preuzimaju dio odgovornosti koji im objektivno i pripada.
To je osnov za bolji, čistiji i održiviji sistem – u kojem otpad više nije samo tuđi problem.
Jasmin Murić
