Danas, 18. marta, obilježava se Svetski dan reciklaže (Global Recycling Day), dan koji podsjeća da reciklaža nije sporedna ekološka navika, već jedan od ključnih mehanizama za odgovornije upravljanje resursima. Ovaj datum se svake godine obilježava upravo sa idejom da se otpad ne posmatra samo kao problem, već i kao sirovina, odnosno prilika da se materijali vrate u upotrebu i da se smanji pritisak na prirodne resurse. Potrebno je iznova i iznova ponavljati da je reciklaža važan dio cirkularne ekonomije i ukazivati na potrebu da se ono što odbacujemo posmatra drugačije, ne kao kraj jednog proizvoda, već kao početak nekog novog procesa.
Takav pristup odavno prevazilazi klasično razvrstavanje otpada u kontejnere različitih boja. Reciklaža je višeslojan proces koji istovremeno dotiče zaštitu životne sredine, javno zdravlje, industriju, energetiku i ekonomiju. Ona znači manje otpada na deponijama, manje spaljivanja, manje potrebe za eksploatacijom novih sirovina i manji gubitak vrijednih materijala koji su već jednom proizvedeni uz utrošak energije, vode i prirodnih resursa. Kada se govori o reciklaži, zapravo se govori o tome kako društvo bira da raspolaže onim što je već uzelo iz prirode. Upravo zato su posebno značajna istraživanja koja pokazuju da reciklaža ne mora da se završi na proizvodnji nove ambalaže ili tekstila, već može voditi mnogo dalje, čak i do medicine.
Jedan takav primjer stiže iz Velike Britanije, gdje su naučnici uspjeli da otpadne plastične boce pretvore u lijek koji se koristi u terapiji Parkinsonove bolesti. Riječ je o istraživanju tima sa Univerziteta u Edinburgu, koji je primijenio pionirsku tehniku reciklaže kako bi uobičajenu plastiku iz ambalaže za hranu i piće pretvorio u L-DOPA, lijek koji se smatra zlatnim standardom u ublažavanju motoričkih simptoma Parkinsonove bolesti, poput drhtanja, ukočenosti i usporenih pokreta.
Prema navodima istraživača, ovo je prvi put da je biološki proces iskorišćen za pretvaranje plastičnog otpada u lijek za neurološko oboljenje. U tome i leži posebna težina ovog otkrića. Ne radi se samo o novom načinu upravljanja plastikom, već o pomjeranju granica same ideje reciklaže. Umjesto da otpad bude krajnja tačka potrošnje, on u ovom slučaju postaje početak nečega što ima visoku društvenu i zdravstvenu vrijednost.
Profesor Stiven Volas sa Škole bioloških nauka Univerziteta u Edinburgu, koji je predvodio istraživanje, kazao je za The Times da mu se čini da je ovo tek početak. Kako je naveo, ako je moguće proizvesti lijek za neurološku bolest iz jedne odbačene plastične boce, onda je uzbudljivo zamisliti šta bi još ova tehnologija mogla da postigne.
Volas je za The Times ukazao i na širi značaj ovakvog pristupa, ističući da se plastični otpad najčešće posmatra isključivo kao ekološki problem, iako on istovremeno predstavlja ogroman i uglavnom neiskorišćen izvor ugljenika. Prema njegovim riječima, upravo pokazivanje da se biologija može inženjerski usmjeriti tako da plastiku pretvara u esencijalni lijek, otvara mogućnost da se otpadni materijali sagledaju kao vrijedni resursi koji mogu doprinositi ljudskom zdravlju.
Da bi se razumio puni značaj ovog postupka, važno je podsjetiti i na samu bolest. Parkinsonova bolest nastaje usljed propadanja nervnih ćelija u dijelu mozga poznatom kao supstancija nigra. Te ćelije proizvode dopamin, hemijsku supstancu ključnu za kontrolu pokreta. L-DOPA djeluje tako što se u mozgu pretvara u dopamin, pa zato već više od pola vijeka važi za najefikasniji lijek za kontrolu motoričkih simptoma ovog oboljenja.
U Ujedinjenom Kraljevstvu sa Parkinsonovom bolešću živi oko 166.000 ljudi, a očekuje se da će taj broj rasti sa starenjem stanovništva. U tom kontekstu, svako unapređenje proizvodnje ovako važnog lijeka ima i širu društvenu težinu, posebno ako istovremeno nudi i održiviji industrijski model.
Sam proces počinje sa polietilen-tereftalatom, odnosno PET plastikom, laganim materijalom dobijenim iz nafte i gasa koji se široko koristi u ambalaži. Najprije se ta plastika razlaže na svoje hemijske gradivne elemente, među kojima je i tereftalna kiselina. Nakon toga na scenu stupaju posebno modifikovane bakterije vrste E. coli, koje kroz niz bioloških reakcija pretvaraju molekule tereftalne kiseline u L-DOPA.
Istraživači smatraju da bi ovakva metoda mogla da ponudi održiviji način proizvodnje farmaceutskih proizvoda, budući da se tradicionalna proizvodnja lijekova u velikoj mjeri oslanja na procese povezane sa fosilnim gorivima. U isto vrijeme, svijet se i dalje suočava sa ozbiljnim problemima u reciklaži PET plastike, jedne od najraširenijih vrsta plastike na planeti. Dosadašnji postupci nisu dovoljno efikasni, pa velike količine ovog materijala završavaju na deponijama, u spalionicama ili u prirodi.
Upravo zato nova tehnika privlači toliku pažnju. Ona nudi način da se ugljenik zarobljen u plastičnom otpadu sačuva i ponovo iskoristi, umjesto da bude izgubljen kao zagađenje. To je možda i najvažnija poruka ovog istraživanja: vrijednost plastike ne mora se završiti onog trenutka kada ambalaža postane otpad.
Naučnici vjeruju da bi ova tehnologija mogla da podstakne razvoj čitave industrije takozvanog bio-upcikliranja, u kojoj bi se iz otpada dobijali ne samo farmaceutski proizvodi, već i arome, mirisi, kozmetika i industrijske hemikalije. Takva perspektiva pokazuje da reciklaža, kada je zasnovana na znanju i inovaciji, može biti mnogo više od komunalne obaveze: može postati prostor za razvoj novih tehnologija i novih tržišta.
Profesorica Šarlot Din, izvršna predsjednica Savjeta za inženjerske i fizičke nauke, rekla je za The Times da ovo istraživanje pokazuje koliki potencijal ima inženjering biologije, odnosno primjena inženjerskih principa na biološke sisteme radi rješavanja velikih globalnih izazova. Kako je navela, tim je pretvaranjem odbačene plastike u terapiju za Parkinsonovu bolest pokazao kako ugljenik, koji bi inače završio na deponiji ili kao zagađenje, može biti pretvoren u proizvode visoke vrijednosti koji poboljšavaju živote ljudi. Nalazi istraživanja objavljeni su u časopisu Nature Sustainability.
Upravo na dan kakav je Svjetski dan reciklaže, ova priča dobija dodatnu težinu. Ona podsjeća da reciklaža nije samo pitanje odlaganja otpada na pravo mjesto, već i pitanje znanja, ulaganja, tehnologije i spremnosti da se u onome što odbacujemo prepozna nova vrijednost. U ovom slučaju, ta vrijednost nije simbolična. Ona ima vrlo konkretan oblik – lijek koji pomaže ljudima da sa manje teškoća žive sa ozbiljnom neurološkom bolešću.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Pixabay
