Košnica medonosnih pčela spolja može djelovati kao gotovo savršeno uređen sistem. Hiljade radilica kreću se u preciznoj koordinaciji, hrane jedna drugu, brinu o mladima i čuvaju maticu, od koje zavisi budućnost cijele zajednice. Iza tog reda, međutim, postoji problem koji se ne vidi lako. Dok pčele sa polja donose hranu, one u košnicu unose i tragove pesticida koji se zadržavaju na nektaru i polenu. Zajednica zatim mora da pronađe način da se izbori sa otrovom koji je ušao u njen zatvoreni i osjetljivi sistem.
Jedno istraživanje pokazuje koliko daleko košnica može da ide u toj odbrani, ali i šta se dešava kada njeni prirodni mehanizmi zaštite počnu da popuštaju. Nalazi ukazuju da pčele radilice zaista mogu da filtriraju veliki dio pesticida prije nego što on stigne do matice, ali i da taj kapacitet nije neograničen. Kada se sistem preoptereti, matica počinje da prebacuje dio toksičnog tereta u svoja jaja, čime štiti sebe, ali potencijalno ugrožava narednu generaciju pčela.
Istraživanje koje je pratilo pesticid kroz cijelu košnicu
Istraživači sa Univerziteta Kalifornija u Dejvisu, željeli su da utvrde šta se tačno događa sa pesticidima kada jednom dospiju u košnicu. Rad je vođen na tom univerzitetu, u saradnji sa naučnicima iz Nacionalne laboratorije Lorens Livermor (LLNL), i Službe za poljoprivredna istraživanja Ministarstva poljoprivrede SAD (USDA-ARS).
Većina dosadašnjih toksikoloških istraživanja pčela bila je usmjerena uglavnom na radilice. Ovaj projekat je imao drugačiji pristup. Naučnici su pratili jedan pesticid kroz cijelu pčelinju zajednicu, od hrane koju radilice donose i obrađuju, preko matice, njenih jajnika i jaja, sve do voska u saću.
Da bi to mogli da urade, napravili su male vještačke košnice koje su nazvali nanokolonijama. Svaka je imala po jednu maticu i oko 60 radilica. Pčele su dobijale hranu u koju je dodat pesticid metil-paration. Pesticid je bio obilježen slabom radioaktivnom oznakom, što je istraživačima omogućilo da prate i veoma male količine te supstance.
Radilice kao prvi filter
Dugo se pretpostavljalo da radilice štite maticu tako što iz hrane koju joj predaju uklanjaju dio kontaminacije. Novo istraživanje potvrđuje da ta zaštita zaista postoji. U početku su radilice obavljale taj posao izuzetno efikasno. Tokom prvog dana uklonile su oko 95% pesticida iz hrane prije nego što je ona stigla do saća.
I to nije slučajno. Mlade pčele radilice imaju snažan skup enzima koje inače koriste za preradu nektara i proizvodnju matičnog mliječa. Ti isti enzimski mehanizmi mogu da razgrade dio pesticida prije nego što se on dalje proširi kroz zajednicu. Ipak, taj prirodni filter počeo je da slabi kako je izloženost trajala. Do desetog dana radilice su uklanjale oko 86% otrova. To je i dalje veliki udio, ali dovoljno manji da pesticid počne da se nagomilava u hrani uskladištenoj u ćelijama saća.
Tijela pčela pokazala su sličan obrazac. Tokom deset dana radilice su u sebe unijele 55 puta više pesticida nego matica. Na prvi pogled, to može djelovati kao dokaz da je matica dobro zaštićena. Ali istraživanje pokazuje da je takva zaštita ograničena i da vremenom može biti potrošena. Upravo je to jedan od važnih zaključaka studije. Hronična izloženost malim količinama pesticida može na kraju biti opasnija nego jedna velika doza, jer polako iscrpljuje sposobnost zajednice da se čisti i štiti.
Matica je zaštićena, ali ne potpuno
Matica je tokom većeg dijela istraživanja imala znatno manje pesticida u tijelu nego radilice koje su je okruživale. Tome doprinosi i njena ishrana matičnim mliječom, hranom koja je već prošla kroz obradu i filtriranje radilica. Ali ta zaštita nije bila potpuna. Kako su dani prolazili, pesticidi su počeli da se akumuliraju i u tijelu matice.
Kada se to dogodi, matica, kako objašnjavaju istraživači, aktivira sopstveni mehanizam odbrane. Prenošenje tereta sa majke na potomstvo omogućava im da toksično opterećenje prebace u svoja jaja.
Taj proces je u središtu novog otkrića. Kada njeno tijelo počne da se opterećuje pesticidima, matica ih usmjerava u jaja kako bi smanjila sopstveno toksično opterećenje.
„Da bi zaštitila sebe, matica ove hemikalije prebacuje u jaja i na taj način ih se oslobađa”, rekao je Saša Nikliš, viši autor rada i vanredni profesor na Odsjeku za ekološku toksikologiju. To do sada niko nije pokazao kod medonosnih pčela.
Jaja preuzimaju teret koji zajednica više ne može da zadrži
Podaci iz istraživanja pokazuju koliko je taj prenos izražen. Do desetog dana jaja su sadržala između 81 i 141 ppb pesticida, odnosno nekoliko puta više nego tijelo same matice.
Matice koje su polagale više jaja raspoređivale su otrov na veći broj potomaka, pa je svako pojedinačno jaje nosilo manju količinu pesticida. To je istraživačima ukazalo da se ne radi samo o pasivnom „curenju” kontaminacije, već o procesu koji liči na aktivan prenos.
Još jedan podatak ide u istom pravcu. Jaja su pesticid sakupljala brže nego tijelo matice. To sugeriše da se hemikalija u njima koncentriše namjerno, kao dio odbrambene strategije matice, a ne kao slučajna posljedica izloženosti. Ovakav mehanizam, međutim, nosi visoku cijenu. Matica tako čuva sebe, ali otrov predaje najosjetljivijem dijelu zajednice.
Mlade larve još nemaju razvijene odbrambene mehanizme koje odrasle pčele koriste za razgradnju toksina. Jaja opterećena pesticidima mogu imati slabiji razvoj, a dio njih možda se neće pravilno razviti. Takvi gubici direktno pogađaju budućnost košnice. Kod medonosnih pčela taj problem je posebno ozbiljan zato što samo matica polaže jaja. Izgubljena radilica može biti nadomještena novom generacijom, ali matica ima jedinstvenu ulogu u opstanku zajednice.
Matica održava zajednicu u životu, zbog čega je važno razumjeti kako pesticidi mogu uticati na matice, ali i na njihovo potomstvo.
Posljedice koje se mogu pojaviti tek kasnije
Značaj ovog istraživanja prevazilazi samu biologiju košnice. Medonosne pčele oprašuju približno trećinu svjetskih prehrambenih kultura, a zdrava matica može da položi između 1.500 i 2.000 jaja dnevno. Kada trpi njeno leglo, posljedice ne ostaju samo u košnici. One se mogu odraziti i na poljoprivredu i na snabdijevanje hranom.
Posebno zabrinjava to što se šteta ne mora pojaviti odmah. Pesticid može ući u košnicu mnogo ranije nego što se vide posljedice. Zajednica u početku može djelovati stabilno, dok radilice filtriraju hranu, a matica ostaje relativno zaštićena. Ali ako izloženost traje, odbrambeni kapacitet se postepeno troši. Kada se pesticidi nagomilaju do te mjere da matica ima jaja toliko opterećena hemikalijama da se ona možda više ne mogu pravilno razvijati, može doći do prelomne tačke.
Za pčelare i poljoprivredne proizvođače, poruka istraživanja je prilično jasna. Nije dovoljno posmatrati samo jednu dozu ili jedan dan izloženosti pesticidima. Mnogo važnije može biti praćenje dugotrajnog, niskog nivoa kontaminacije tokom ishrane pčela i razvoja zajednice.
J.M.
Naslovna fotografija: Unsplash
