Već godinama brojna proučavanja i medijski naslovi prikazuju zabrinjavajuću situaciju u vezi sa globalnom populacijom pčela. Iako je tačno da je broj medonosnih pčela u određenim područjima, naročito u Sjevernoj Americi i Evropi, naglo opao zbog gubitka staništa, korišćenja pesticida i klimatskih promjena, noviji podaci otkrivaju nijansiraniju sliku. Ustvari, populacije pčela u nekim azijskim zemljama bilježe stabilan rast. Ovaj kontrast u trendovima pokreće važno pitanje: zašto pčele uspijevaju u nekim regijama, dok se u drugim suočavaju s izazovima?
Kada sagledamo globalne trendove, možemo uočiti obećavajući porast broja pčelinjih zajednica. Međutim, da li je to baš tako jednostavno kao što izgleda? Grafik na Slici 1 prikazuje rast upravljanih pčelinjih zajednica na različitim kontinentima. Azija prednjači sa najvećim brojem košnica, bilježeći značajan porast od 1990. godine.
Detaljnijom analizom i kategorizacijom podataka možemo identifikovati različite trendove. Poređenje između Sjeverne Amerike i Azije jasno ukazuje na ove razlike.
U Sjedinjenim Američkim Državama populacije pčela suočavaju se sa značajnim preprekama u posljednjih nekoliko decenija. Podaci pokazuju da su kolonije medonosnih pčela u opadanju još od 1960-ih. Glavni razlozi uključuju uništavanje staništa, izloženost pesticidima, klimatske promjene, bolesti i parazite. Grafik na Slici 2 prikazuje broj upravljanih pčelinjih zajednica u Kanadi, Meksiku i Sjedinjenim Američkim Državama. SAD bilježi pad broja košnica još od 1960-ih godina, dok je Meksiko imao oscilacije sa oporavkom posljednjih godina. Kanada pokazuje spor, ali konstantan rast tokom godina.
Za razliku od opadanja koje je zabilježeno na Zapadu, pojedine azijske zemlje imaju stabilne ili čak rastuće populacije pčela. Nekoliko faktora doprinosi ovom pozitivnom trendu: raznovrsni prirodni pejzaž, blaga klima, dugogodišnja tradicija pčelarstva i razvoj komercijalnog pčelarstva. Na primjer, Kina, najveći svjetski proizvođač meda, značajno je povećala broj svojih upravljanih zajednica medonosnih pčela kako bi zadovoljila globalnu potražnju, nadoknađujući pad divljih populacija. Grafik na Slici 3 ilustruje broj upravljanih pčelinjih zajednica u Kini, Indiji, Iranu, Južnoj Koreji i Turskoj. Indija i Kina bilježe značajan rast. Turska i Iran takođe pokazuju stabilan rast, dok je u Južnoj Koreji taj rast bio nešto sporiji.
Kakva je budućnost pčela?
Budućnost globalnih populacija pčela je neizvjesna, ali postoje razlozi za optimizam. Projekcije na Slici 4 prikazuju moguće trendove populacija pčela tokom naredne decenije na različitim kontinentima. Ukratko, analiza ukazuje da bi brojnost upravljanih populacija pčela u Aziji i Africi mogla nastaviti da raste, dok bi u Sjevernoj Americi mogla doživjeti dalji pad, osim ako se ne sprovedu značajne mjere zaštite. Što se tiče Evrope i Azije, očekuje se stabilan rast broja populacija.
Ključni faktori koji utiču na ove projekcije uključuju:
• Korišćenje probiotika za jačanje imuniteta pčela pred rastućim prijetnjama od štetočina i bolesti izazvanih klimatskim promjenama.
• Podsticanje raznovrsnih cvjetnih okruženja i zaštita prirodnih staništa kako bi se pčelama obezbijedio stalan i bogat izvor hrane.
• Smanjenje upotrebe sintetičkih pesticida i đubriva: biopesticidi, koji potiču iz biljaka, bakterija ili gljiva, mogu smanjiti rizike povezane s primjenom pesticida. Međutim, važno je procijeniti sigurnost biopesticida za pčele, jer nisu svi korisni.
• Promovisanje održivih poljoprivrednih metoda: tehnike poput polikulture, u kojoj se više usjeva uzgaja zajedno, i rotacije usjeva, gdje se na istom zemljištu tokom vremena mijenjaju kulture, mogu povećati biodiverzitet i ojačati otpornost ekosistema.
Dakle, ideja o globalnom kolapsu populacije pčela nije u potpunosti tačna. Dok neke regije bilježe alarmantne gubitke, druge bilježe rast, što dokazuje da proaktivne mjere mogu dovesti do pozitivnih ishoda. Da bismo istinski razumjeli ove trendove, potreban nam je pristup zasnovan na podacima i specifičan za pojedine regije, umjesto oslanjanja na uopštene prognoze katastrofe.
Ukoliko regije koje bilježe pad usvoje snažnije politike zaštite i održive poljoprivredne prakse, mogle bi stabilizovati, pa čak i povećati svoje populacije pčela u narednim godinama. Istovremeno, zemlje sa rastućim populacijama pčela moraju biti oprezne prema novim prijetnjama kako bi očuvale svoje rezultate.
Pčele igraju ključnu ulogu u globalnoj sigurnosti u dostupnosti hrane i biodiverzitetu, a njihova budućnost zavisi od naše sposobnosti prilagođavanja, inoviranja i očuvanja njihovih staništa. Umjesto da se fokusiramo samo na opadanja, trebali bismo analizirati i ponoviti uspješne primjere rastućih populacija pčela širom svijeta.
J.M.
