Gotovo kilometar ispod napuštenih rudnika uglja u francuskoj regiji Loren, istraživači su naišli na neobičan nalaz – značajne količine prirodnog, takozvanog bijelog vodonika. Ono što je započelo kao istraživanje metana u slojevima uglja, pretvorilo se u otkriće koje bi moglo imati šire energetske implikacije.
Bušotina u rudarskom basenu u blizini mjesta Folšviler pokazala je da koncentracija vodonika raste sa dubinom. U okviru projekta Regalor, zabilježeno je da gas na oko 1.100 metara dubine sadrži više od 15% vodonika, dok su snažni signali detektovani i na oko 950 metara u okolnim bušotinama. Rane procjene govore o desetinama miliona tona, što bi ovo nalazište moglo svrstati među najveće prirodne rezerve u Evropi. Istraživanja predvode geolozi Filip de Donato i Žak Pironon iz laboratorije GeoRessources u Nansiju, u saradnji sa kompanijom La Française de l’Energie, koja već nastavlja bušenja u okviru istražne dozvole.
U dijelu stručne i popularne javnosti ovo otkriće je dobilo i zvučan epitet: „posljednje gorivo čovječanstva“. Iza takvih formulacija stoji ideja da bi prirodni vodonik mogao obezbijediti energiju za veoma dug period, potencijalno i hiljadama godina. Ipak, paralelno sa tim optimizmom, traje i mnogo oprezniji proces: procjena stvarnih količina i izvodljivosti eksploatacije.
Za razliku od zelenog vodonika koji se proizvodi u industrijskim postrojenjima, prirodni vodonik nastaje u dubinama Zemlje. Formira se kada voda reaguje sa stijenama bogatim gvožđem ili kada prirodna radijacija razlaže molekule vode u Zemljinoj kori. Tokom dugih geoloških perioda, ovaj gas se može akumulirati u slojevima koji zadržavaju i naftu ili prirodni gas. Naziv „bijeli“ upućuje upravo na činjenicu da njegovo nastajanje ne podrazumijeva emisije ugljen-dioksida.
Prema analizi britanskog Kraljevskog društva, nalazišta visoke čistoće mogla bi imati klimatski uticaj uporediv, pa čak i niži od zelenog vodonika proizvedenog uz pomoć obnovljivih izvora, kada se uzmu u obzir faze eksploatacije i prerade. Istraživanja u tom pravcu već su u toku u više zemalja.
Jedan od razloga zašto je ovo otkriće izazvalo pažnju jeste i pretpostavka da bi se dio vodonika mogao prirodno obnavljati. Zagovornici navode da duboke stijene nastavljaju da reaguju sa vodom, što bi moglo značiti kontinuirano „punjenje“ rezervoara. Otuda i tvrdnje o gotovo neiscrpnom izvoru energije.
Međutim, stručnjaci koji modeliraju kretanje vodonika kroz Zemljinu koru upozoravaju da su podaci i dalje ograničeni. Ne postoje čvrsti dokazi da je riječ o zaista neograničenom resursu, a procjene značajno variraju. Analiza objavljena u časopisu GeoExPro sugeriše da bi količine koje se realno mogu eksploatisati u Lorenu mogle biti znatno manje od onih koje se često navode u medijima, naročito kada se u obzir uzmu geološka svojstva stijena i produktivnost bušotina.
Za lokalne zajednice u nekadašnjim rudarskim sredinama, i skromniji razvoj ovog projekta mogao bi imati konkretne koristi: čistiji vazduh, manje buke od transporta i stabilnije cijene energije. Ipak, da li će se takav scenario ostvariti, zavisiće od narednih faza istraživanja, tehnoloških rješenja i političkih odluka, ne samo u Francuskoj, već i u drugim državama koje sve intenzivnije istražuju sopstveni potencijal bijelog vodonika.
J.M.
Naslovna fotografija: ECOticias
