Mikroplastika (MP), sićušne čestice plastike manje od pet milimetara, neprimjetno, ali uporno osvajaju svaki kutak naše planete – od najdubljih okeanskih rovova do planinskih vrhova netaknute divljine. I dok je plastika nekada bila sinonim za napredak i praktičnost, danas je postala simbol globalne ekološke krize. Svake godine, između 4,8 i 12,7 miliona tona plastičnog otpada dospijeva u svjetske okeane, a mikroplastika, u svoj svojoj podmukloj nevidljivosti, postala je sveprisutna – u vodi koju pijemo, hrani koju jedemo, pa čak i u vazduhu koji udišemo. Njene čestice prolaze kroz filtere rijeka i jezera, talože se u zemljištu, prenose se vjetrovima i kišama, ulaze u krvotok živih bića, ostavljajući za sobom nevidljive, ali nesagledive posljedice.
Svake godine, između 4,8 i 12,7 miliona tona plastičnog otpada dospijeva u svjetske okeane, a mikroplastika, u svoj svojoj podmukloj nevidljivosti, postala je sveprisutna – u vodi koju pijemo, hrani koju jedemo, pa čak i u vazduhu koji udišemo.
Svijet se, ipak, počeo buditi pred ovom prijetnjom, a prvi ozbiljni koraci ka njenom suzbijanju već su pokrenuti na globalnom nivou. Na našem portalu smo već prenijeli da su Ujedinjene nacije najavile novi krug pregovora o plastici, u nastojanju da se do kraja 2025. godine postigne pravno obavezujući sporazum koji će regulisati proizvodnju, korišćenje i reciklažu plastike. U trenutku kada nauka neumoljivo potvrđuje prisustvo mikroplastike u ljudskom organizmu – čak i u mozgu – jasno je da problem više nije samo ekološki, već i egzistencijalni.
Mikroplastika u plućima ptica – bioindikator zagađenja
Kako količina plastičnog otpada na globalnom nivou raste iz dana u dan, naučna zajednica posvećuje sve više pažnje uticaju mikroplastike na biodiverzitet. Ptice, kao bioindikatori stanja životne sredine, posebno su osjetljive na izloženost mikroplastici. Uprkos tome, do sada je malo istraživanja ispitivalo nivoe zagađenja mikroplastikom u plućima ptica i potencijalne rizike po njihovo zdravlje. Studija sprovedena u Kini analizirala je prisustvo mikroplastike u plućima ptica u blizini aerodroma, obuhvatajući 51 vrstu. Rezultati su pokazali različite stepene kontaminacije, s prosječnim brojem od 221,2 čestice mikroplastike po vrsti i 416,22 čestice po gramu plućnog tkiva. Identifikovano je čak 32 tipa mikroplastike, pri čemu su dominirali hlorisani polietilen (CPE) i butadien guma (BR). Indeks opasnosti polimera (PHI) ukazao je na povišene ekološke rizike (nivo III ili IV) u većini uzoraka, dok su kopnene, grabljivice i krupnije ptice pokazale veće opterećenje mikroplastikom.
Ova studija pruža prvi dokaz kontaminacije pluća ptica mikro- i nanoplastikom, potvrđujući njihov potencijal kao bioindikatora zagađenja vazduha mikroplastikom.
Ova studija pruža prvi dokaz kontaminacije pluća ptica mikro- i nanoplastikom, potvrđujući njihov potencijal kao bioindikatora zagađenja vazduha mikroplastikom. Specifičan respiratorni sistem ptica, koji uključuje jednosmjerni protok vazduha i vazdušne kese, čini ih veoma efikasnim u razmjeni gasova, ali ih istovremeno izlaže većem unosu i zadržavanju zagađujućih čestica. Veliki disajni volumeni i visoke respiratorne frekvencije dodatno povećavaju rizik od udisanja i taloženja mikroplastike u plućima, što ovu studiju čini značajnom u kontekstu razumijevanja uticaja zagađenja vazduha mikroplastikom.
Mikroplastika u ljudskom mozgu – nova dimenzija rizika
Dok ptice nesvjesno udišu čestice plastike koje zagađuju vazduh, postajući nesrećni indikatori ljudske neodgovornosti prema životnoj sredini, ni sami ljudi nisu pošteđeni ovog skrivenog otrova. Sve veći broj istraživanja ukazuje na to da mikroplastika nije samo problem ekosistema, već i ljudskog tijela, pa čak i najosjetljivijih organa poput mozga.
Studija objavljena u časopisu Nature Medicine donosi zabrinjavajuće nalaze: analizirani su uzorci mozga, jetre i bubrega 28 osoba preminulih 2016. godine i 24 osobe preminule 2024. godine u Novom Meksiku. Rezultati su pokazali rastući trend koncentracije mikro- i nanoplastike u mozgu i jetri, pri čemu su najzastupljeniji bili polimeri polietilena, u obliku sitnih čestica i pahuljica. Šokantno je da su koncentracije mikroplastike u mozgu bile između 7 i 30 puta veće nego u jetri i bubrezima, dok su kod osoba s demencijom bile još izraženije. Iako istraživanje nije moglo direktno potvrditi uzročnu vezu između prisustva mikroplastike i zdravstvenih problema, ovi podaci snažno ukazuju na potrebu hitnog razumijevanja puteva izloženosti, mehanizama unosa i mogućih posljedica mikroplastike na ljudski organizam, posebno na mozak.
Šokantno je da su koncentracije mikroplastike u mozgu bile između 7 i 30 puta veće nego u jetri i bubrezima, dok su kod osoba s demencijom bile još izraženije.
Metju Kempen (Matthew Campen), profesor farmaceutskih nauka na Univerzitetu Nju Meksiko i jedan od vodećih autora studije, istakao je alarmantne podatke o koncentraciji mikroplastike u ljudskom mozgu: „Koncentracije koje smo vidjeli u moždanom tkivu zdravih pojedinaca, čija je prosječna starost bila oko 45 ili 50 godina, iznosile su 4.800 mikrograma po gramu, odnosno 0,48% po težini.“ Kempen je slikovito uporedio ovu količinu sa čitavom plastičnom kašičicom unutar moždanog tkiva. Upoređujući uzorke sa autopsijama iz 2016. godine, istraživači su utvrdili da je količina mikroplastike u mozgu danas čak 50% veća, što Kempen komentariše riječima: „To bi značilo da su naši mozgovi danas 99,5% mozak, a ostatak plastika.“ Međutim, on upozorava da metode mjerenja plastike u tijelu mogu i precijeniti ili potcijeniti stvarne količine: „Naporno radimo na tome da dobijemo preciznu procjenu i vjerujem da ćemo je imati u narednih godinu dana“, rekao je Kempen.
Osim toga, istraživači su otkrili da su osobe koje su prije smrti bolovale od demencije imale tri do pet puta veću količinu sitnih, oštrih fragmenata plastike u mozgu u poređenju sa zdravim osobama. Ove mikroskopske čestice bile su skoncentrisane u zidovima arterija i vena, kao i u imunim ćelijama mozga. „Pomalo je alarmantno, ali treba imati na umu da je demencija bolest kod koje dolazi do oštećenja krvno-moždane barijere i mehanizama prečišćavanja,“ objasnio je Kempen. Upalni procesi i atrofija moždanog tkiva kod demencije mogu stvoriti „rezervoar“ u kojem se mikroplastika zadržava. Uprkos tome, Kempen ističe da je važno biti oprezan u tumačenju rezultata: „Želimo biti veoma oprezni u interpretaciji ovih nalaza, jer su mikroplastika u mozgu vjerovatno povećane zbog same bolesti, i trenutno ne sugerišemo da mikroplastika može biti uzrok demencije.“
Evropski odgovori na rastući problem
Ozbiljnost situacije i neophodnost hitnog suočavanja sa problemom mikroplastike prepoznat je i na nivou Evropske unije. U septembru 2023. godine, Evropska komisija usvojila je zabranu prodaje sintetičkih polimernih mikročestica koje nisu biorazgradive niti rastvorljive (godišnje se u okolinu oslobodi između 52.000 i 184.000 tona granula zbog nepropisnog rukovanja duž čitavog lanca snabdijevanja), kao i proizvoda koji ih sadrže, uz određene izuzetke za industrijske lokacije. Prve mjere, uključujući zabranu rasutog šljokičastog praha i mikrogranula u kozmetici, stupile su na snagu u oktobru 2023. godine.
U okviru Akcionog plana za nultu stopu zagađenja, Evropska komisija je postavila cilj da do 2030. godine smanji emisiju mikroplastike u životnu sredinu za 30% u odnosu na 2016. godinu. Ova mjera posebno se odnosi na smanjenje mikroplastike u površinskim vodama, a očekuje se da će se realizovati kroz dosljednu primjenu Akcionog plana za cirkularnu ekonomiju iz 2020. godine.
Evropska komisija je predložila da se mikroplastika uvrsti na liste praćenja kvaliteta površinskih i podzemnih voda prema Direktivi o ekološkim standardima kvaliteta (EQSD) i da se započne sa njenim praćenjem čim budu razvijene odgovarajuće metode za mjerenje.
Međutim, iako su koncentracije mikroplastike detaljno istražene u kopnenim i vodenim ekosistemima, podaci o njihovim dugoročnim efektima još uvijek su ograničeni. Istraživanja su potvrdila prisustvo mikroplastike u površinskim i pijaćim vodama, ali ne postoje redovno ažurirani podaci dobijeni monitoringom. Još uvijek nije jasno šta bi se moglo smatrati “sigurnim” nivoom mikroplastike za ljudsko zdravlje i ekosisteme. Zbog toga je Evropska komisija predložila da se mikroplastika uvrsti na liste praćenja kvaliteta površinskih i podzemnih voda prema Direktivi o ekološkim standardima kvaliteta (EQSD) i da se započne sa njenim praćenjem čim budu razvijene odgovarajuće metode za mjerenje. Takođe, predloženo je uspostavljanje jedinstvenog standarda za mjerenje i vođenje smjernica o mikroplastici u vodi, koje bi služile kao osnova za izvještavanje zemalja članica. Ipak, te metode još nisu formalno definisane.
Crna Gora u borbi protiv mikroplastike
Na našem portalu smo ranije, kroz razgovor sa doktorantkinjom Univerziteta Crne Gore, Nedom Bošković, a na osnovu njenih istraživanja, konstatovali da je mikroplastika prisutna u svim vrstama morskih organizama u Crnoj Gori i da je naša zemlja jedna od najzagađenijih zemalja mikroplastikom, što predstavlja ozbiljnu prijetnju ekosistemima i ljudskom zdravlju. Bošković je istakla da čestice mikroplastike ne samo da ometaju prirodne procese disanja i ishrane morskih organizama, već i da služe kao prenosnici toksičnih hemikalija koje se talože u njihovim tkivima. Međutim, nedostatak finansijskih sredstava i infrastrukture za istraživanje mikroplastike u Crnoj Gori čini ovaj posao izuzetno zahtjevnim, te da se sva istraživanja vrše van granica – najčešće u Sloveniji.
U međuvremenu, Crna Gora je uključena i u međunarodne projekte koji imaju za cilj bolje razumijevanje i suzbijanje problema mikroplastike. Institut za javno zdravlje Crne Gore partner je na Interreg IPA projektu, u sklopu kojeg će se vršiti uzorkovanje morske vode i analize prisustva mikroplastike. Takođe, ovaj projekat obuhvata i edukaciju javnosti o opasnostima koje mikroplastika nosi, kao i o načinima za smanjenje njene prisutnosti u životnoj sredini. Ova inicijativa je od ključnog značaja, s obzirom na to da su podaci o količini mikroplastike u crnogorskim vodama još uvijek oskudni, a monitoring i praćenje ovog problema nisu sistemski uspostavljeni.
Kada je riječ o zakonskim okvirima, Crna Gora je u posljednjih godinu dana načinila određene korake u regulisanju problema plastičnog otpada. Novi Zakon o upravljanju otpadom je usvojen, dok je izrađen i prvi nacrt Državnog plana upravljanja otpadom, koji će služiti kao osnova za donošenje niza podzakonskih akata relevantnih za ovu oblast. Takođe, stupila je na snagu i zabrana upotrebe plastičnih kesa i plastike za jednokratnu upotrebu, što je značajan korak ka smanjenju plastičnog zagađenja. Osim toga, novim Zakonom je predviđeno i uvođenje sistema proširene odgovornosti proizvođača (EPR), što označava važan korak Crne Gore ka održivom upravljanju resursima i usklađivanju sa evropskim standardima, a zahtijeva da proizvođači, uvoznici i distributeri preuzmu odgovornost za proizvode koje plasiraju na tržište – od trenutka njihove proizvodnje pa sve do pravilnog zbrinjavanja. Ipak, implementacija zahtijeva aktivnu saradnju države, industrije i svih učesnika u lancu snabdijevanja kako bi se osigurala efikasnost i efektivnost predviđenih mjera.
Zakonom je predviđeno i uvođenje sistema proširene odgovornosti proizvođača (EPR), što označava važan korak Crne Gore ka održivom upravljanju resursima i usklađivanju sa evropskim standardima, a zahtijeva da proizvođači, uvoznici i distributeri preuzmu odgovornost za proizvode koje plasiraju na tržište – od trenutka njihove proizvodnje pa sve do pravilnog zbrinjavanja.
Da bi se Crna Gora efikasno suočila sa problemom mikroplastike, neophodno je dodatno unaprijediti regulativu i osigurati njenu dosljednu primjenu, uz jačanje kapaciteta inspekcijskih organa koji će kontrolisati sprovođenje propisa. Industrija treba biti podstaknuta na usvajanje održivih praksi, kroz finansijske podsticaje za kompanije koje smanjuju upotrebu plastike i istražuju alternative biorazgradivim materijalima. Posebna pažnja mora biti posvećena edukaciji javnosti – građani moraju biti svjesni opasnosti koje mikroplastika nosi po zdravlje i životnu sredinu, ali i mogućnosti da kroz svoje potrošačke navike doprinesu rješavanju problema. Bez širokog društvenog angažmana, od zakonodavnih institucija do pojedinaca, suočavanje sa ovim rastućim ekološkim izazovom neće biti moguće.
Mikroplastika je postala tihi svjedok naše neodgovornosti, ali još uvijek imamo priliku da preokrenemo priču. Svaki zakon koji ograničava njenu upotrebu, svaka inovacija koja nudi održivu alternativu i svaki pojedinačni izbor ka manjoj upotrebi plastike – koraci su ka čistijem, zdravijem svijetu. Ne zbog apstraktne budućnosti, već zbog onoga što ostavljamo onima koji dolaze poslije nas.
