Na Ivanovim koritima, iza dječjeg igrališta, nalazi se sadržaj koji se ne obilazi planinarskim cipelama. Posjetioci se izuvaju i prelaze preko poligona ispunjenih korom drveta, mekanom mahovinom, šišarkama, pijeskom i drugim prirodnim materijalima. Površine se smjenjuju na malom prostoru, pa se osjećaj pod stopalima mijenja gotovo sa svakim korakom.
Staza za bosonogo hodanje u Nacionalnom parku Lovćen nije klasična pješačka ruta, već uređeni senzorni poligon, prvenstveno namijenjen djeci, porodicama i posjetiocima koji žele da prirodu upoznaju i na način koji ne zavisi samo od pogleda.
Hodanje po kori drveta razlikuje se od koraka preko mahovine, dok šišarke i sitniji kamen zahtijevaju više opreza i sporije kretanje. Upravo je u tome smisao ovakvih staza. Umjesto automatskog hoda, pri kojem se pažnja uglavnom usmjerava na odredište, čovjek postaje svjestan svakog oslonca, promjene temperature i neravnine podloge.
Staza na Ivanovim koritima obnovljena je 2024. godine, nakon što je bila oštećena u nevremenu. Tokom 2025. prirodni materijali u poligonima ponovo su zamijenjeni i dopunjeni, a nabavljena je i nova informativna tabla sa skicom staze i uputstvom za korišćenje. U izvještaju o upravljanju Nacionalnim parkom Lovćen navodi se da ovaj sadržaj predstavlja zanimljiv dio turističke ponude, ali i da zahtijeva kontinuirano obnavljanje i održavanje kako bi iskustvo ostalo kvalitetno i bezbjedno.
Za mlađu djecu ovakav poligon može biti igra, ali i prilika da upoznaju materijale koje često vide, a rijetko neposredno osjećaju. Odraslima je, sa druge strane, potrebno nekoliko koraka da primijete koliko su stopala naviknuta na ravnu, izolovanu i predvidivu podlogu.
Staza na Ivanovim koritima nije velika turistička atrakcija niti razlog da se na Lovćen dolazi isključivo zbog nje. Njena vrijednost je skromnija i neposrednija. Ona može biti dio porodičnog izleta, kraće šetnje ili posjete Centru za posjetioce, ali istovremeno povezuje Lovćen sa praksom koja u pojedinim evropskim zemljama već ima dugu tradiciju i razvijenu turističku infrastrukturu.
Od Knajpovih savjeta do kamenih staza u Aziji
Ideja da hodanje bez obuće može imati povoljan uticaj na zdravlje nije nova. Jedan od njenih najpoznatijih evropskih zagovornika bio je Sebastijan Knajp, njemački katolički sveštenik iz 19. vijeka i jedan od ranih predstavnika naturopatije, pristupa zdravlju zasnovanog na vodi, kretanju, biljkama i boravku u prirodi. Knajp je preporučivao hodanje bosim nogama po travi mokroj od rose, zemlji, kamenju, pa čak i snijegu. Smatrao je da takva praksa podstiče cirkulaciju i doprinosi opštem zdravlju i otpornosti organizma. Ostala je zabilježena i njegova navodna opaska da su konvencionalne cipele „mašinerija za savijanje stopala“.
Njegove ideje dovele su do razvoja takozvanih Knajpovih staza širom Evrope. One najčešće kombinuju hodanje preko različitih podloga sa prolaskom kroz plitku, hladnu vodu i drugim oblicima senzornih iskustava.
Slična tradicija postoji i u djelovima Azije, gdje su u javne parkove ugrađene kamene refleksološke staze. Njihovi korisnici hodaju preko zaobljenih oblutaka kako bi pritiskom stimulisali različite tačke na tabanima. U tradicionalnoj medicini takve tačke povezuju se sa pojedinim organima i djelovima tijela.
Ta veza nije potvrđena u smislu u kojem je predstavljaju pobornici refleksologije. Masaža i pritisak na stopala mogu biti prijatni, opuštajući i korisni za osjećaj dobrobiti, ali nema dovoljno pouzdanih dokaza da određene tačke na tabanima mogu liječiti bolesti odgovarajućih unutrašnjih organa. Sama tradicija, ipak, pokazuje koliko je dugo prisutno vjerovanje da dodir stopala sa različitim površinama utiče na cijelo tijelo.
Dva kilometra bez obuće kroz Švarcvald
Jedan od poznatijih primjera nalazi se u njemačkom Švarcvaldu. U parku „Park mit allen Sinnen“, čiji naziv znači „park za sva čula“, posjetioci ostavljaju obuću i kreću stazom dugom nešto više od dva kilometra, uređenom kroz šumu i prirodne livade.
Put vodi preko blata, borovih iglica, mokrog kamenja, pijeska, kore drveta i hladne trave. Na pojedinim mjestima potrebno je pažljivo tražiti oslonac, dok se na drugim stopalo potpuno opušta. Obična šetnja tako postaje svjesno i usporeno kretanje, u kojem je put važniji od cilja.
Park se nalazi kod mjesta Gutah, u zaštićenom predjelu iznad doline i pruge kroz Švarcvald. Ulaz se naplaćuje, a riječ je o uređenoj destinaciji sa ormarićima za obuću i prostorom za pranje stopala nakon obilaska, a ne o neformalnoj šumskoj stazi koju posjetioci koriste na sopstveni rizik.
Švarcvald se prostire na više od 6.000 kvadratnih kilometara i već dugo privlači ljude koji dolaze zbog planinskog vazduha, termalnih kupatila, pješačenja i različitih oblika velnes turizma. Bosonoge staze uklopile su se u takvu ponudu jer ne zahtijevaju složenu opremu, a posjetiocu pružaju iskustvo koje se razlikuje od uobičajene šetnje kroz šumu.
Park u kojem učestvuju sva čula
Njemački „Park mit allen Sinnen“ ne zadržava se samo na osjećaju pod nogama. Duž staze nalaze se punktovi osmišljeni da uključe miris, sluh, dodir i vid. U jednom dijelu parka uređena je pećina za meditaciju. Duga klupa okrenuta je prema visokim prozorima sa pogledom na šumu, dok se iz skrivenih zvučnika čuje tiha muzika. Na drugim mjestima posjetioci pritiskom na posebne mehanizme mogu osloboditi miris papaje ili kajsije, ili zavlačiti ruke u zatvorene kutije i pokušati da dodirom prepoznaju materijal koji se u njima nalazi. U jednoj od kutija nalazi se i krzno divlje svinje.
Takvi sadržaji ne traže od posjetioca da usvoji određeno vjerovanje o prirodi ili zdravlju. Njihov osnovni princip je jednostavniji: kada se nekoliko čula istovremeno uključi u iskustvo, pažnja se lakše odvaja od svakodnevnih misli i usmjerava na ono što se događa u neposrednom okruženju. To objašnjava i zbog čega su prve reakcije ljudi na bosonogim stazama često lako vidljive. Stopalima naviknutim na obuću potrebno je vrijeme da prihvate blato, hladnoću, oštrije ivice, vlagu ili nestabilnu površinu. Izrazi lica posjetilaca zato se brzo mijenjaju, od opreza i nelagode do smijeha i zadovoljstva.
Šta nauka zaista može da kaže
Zagovornici bosonogog hodanja i pojedini stručnjaci za zdravlje stopala smatraju da kretanje bez obuće po različitim površinama može aktivirati mišiće stopala, pružiti raznovrsnije senzorne informacije i promijeniti način na koji tijelo raspoređuje pritisak pri hodu.
Istraživanja zaista pokazuju da obuća utiče na položaj stopala, kretanje zglobova, aktivnost mišića i raspodjelu pritiska. Bosonogi i obuveni ljudi ne hodaju potpuno istim obrascem. Ipak, dokazi o dugoročnim zdravstvenim koristima bosonogog hodanja i dalje su ograničeni, naročito kada je riječ o starijim ljudima, sprečavanju povreda ili liječenju određenih tegoba.
Uz bosonogo hodanje često se vezuje i pojam „uzemljenja“ ili „earthinga“. Riječ je o ideji da neposredan fizički kontakt sa površinom Zemlje, bez obuće ili druge izolacije, može uticati na električne procese u organizmu i tako smanjiti upale, poboljšati san ili regulisati nivo kortizola, glavnog hormona stresa.
Pojedina manja istraživanja zabilježila su promjene u kvalitetu sna, subjektivnom osjećaju stresa i obrascima lučenja kortizola kod ljudi koji su bili povezani sa zemljom ili posebnim provodljivim podlogama. Međutim, veličina uzoraka, metodologija i mogućnost nezavisnog ponavljanja rezultata još nijesu dovoljni da bi se tvrdilo da su takvi efekti konačno dokazani.
Zbog toga je preciznije govoriti o mogućim koristima koje se još istražuju, a ne o utvrđenoj medicinskoj terapiji. Stručne zdravstvene institucije uglavnom ocjenjuju da je uzemljenje bezbjedno za većinu zdravih ljudi, ali naglašavaju da ne smije zamijeniti liječenje zasnovano na pouzdanim dokazima.
Mnogo čvršći naučni oslonac postoji za širu korist boravka i kretanja u prirodi. Pregledi velikog broja istraživanja povezuju boravak u zelenim prostorima sa većom fizičkom aktivnošću, boljim raspoloženjem, nižim nivoom stresa i povoljnim uticajem na mentalno zdravlje. Bosonoga staza može biti jedan od načina da se takvo iskustvo učini intenzivnijim, ali njene koristi ne treba pripisivati samo neposrednom dodiru kože i tla.
Evropska ideja stigla i do Arizone
Koncept bosonogih staza posljednjih godina počeo je da se širi i izvan Evrope. Jedan od najpoznatijih primjera u Sjedinjenim Američkim Državama nalazi se u blizini Flagstafa, u Arizoni.
Osnivačica parka Lija Vilijams prvi put je sličnu stazu posjetila sa porodicom u Belgiji, dok je živjela u Holandiji. Njena majka je porijeklom iz Njemačke i još u djetinjstvu podsticala ju je da se igra i hoda bosa kroz šumu, travu i potoke. Iskustvo iz Belgije pokazalo joj je kako se takva porodična navika može pretvoriti u uređen javni prostor.
Po povratku u Sjedinjene Države otvorila je neprofitni park „The Barefoot Trail“ u blizini Flagstafa i čuvene Rute 66. Park se prostire na oko pet hektara, a kroz šumu borova uređena je staza sa pijeskom, kamenjem, drvetom, blatom, borovim iglicama i drugim prirodnim površinama.
Park posjećuju porodice, školske grupe i djeca iz ljetnjih kampova. Edukativni programi ne bave se samo bosonogim hodanjem, već i odgovornim odnosom prema životnoj sredini, čulnom opažanju i načinu na koji boravak u prirodi utiče na čovjeka.
Fondacija koja upravlja parkom dobila je i oko osam hektara zemljišta u Lorensu, u saveznoj državi Kanzas, gdje je planirano otvaranje drugog parka. Novi prostor trebalo bi da bude dio većeg kompleksa sa poslovnim i stambenim sadržajima, čime bi se prirodno i senzorno iskustvo približilo svakodnevnom životu, umjesto da ostane rezervisano samo za povremene izlete.
Staze za lokalno stanovništvo, ne samo za turiste
Bosonoge staze danas postoje u Austriji, Danskoj, Francuskoj, Mađarskoj, Švajcarskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i u drugim evropskim zemljama.
Neke su velike, uređene turističke atrakcije, dok su druge male lokalne staze u gradskim parkovima, banjskim mjestima ili šumama. Zbog toga ih nije uvijek lako pronaći u uobičajenim turističkim vodičima. Često je potrebno pretraživati lokalni izraz za „bosonogu stazu“, jer je sadržaj prvenstveno napravljen za stanovnike okolnih naselja.
U Hongkongu, Singapuru i Japanu kamene staze od glatkih oblutaka mogu se vidjeti u javnim parkovima i koristiti bez posebne pripreme ili rezervacije. One su dio svakodnevnih navika pojedinih stanovnika, koji preko njih prelaze tokom šetnje, vježbanja ili odmora.
Zajedničko svim tim primjerima jeste nastojanje da se hodanje iz rutinske radnje pretvori u iskustvo koje traži pažnju. Ne mora svaki korak biti ugodan. Hladan kamen, mokra zemlja ili šišarke mogu izazvati nelagodu, ali upravo ta promjena tjera čovjeka da uspori i prilagodi pokret.
Bosonogo ne znači obavezno bez obuće
Staze ovog tipa uglavnom su zamišljene tako da ih mogu koristiti ljudi različitog uzrasta i fizičkih sposobnosti. Ni u njemačkom ni u arizonskom parku skidanje obuće nije uslov za ulazak. Osobe sa dijabetesom, neuropatijom, odnosno oštećenjem nerava koje smanjuje osjećaj u stopalima, otvorenim ranama, problemima sa cirkulacijom ili drugim oboljenjima stopala mogu proći stazu u obući. Isto važi za ljude kojima su neravne površine previše bolne ili predstavljaju rizik od pada.
To je posebno važno kod neuropatije, jer osoba može nagaziti na oštar ili vruć predmet, a da povredu ne osjeti na vrijeme. Za njih bosonogo hodanje ne predstavlja bezazlenu velnes aktivnost, već potencijalni zdravstveni rizik.
Prizor starijih ljudi na stazama posebno ohrabruje zagovornike ovog koncepta, jer pokazuje da sadržaj ne mora biti namijenjen samo djeci, sportistima ili ljudima u dobroj kondiciji. Ipak, uključivost ne podrazumijeva insistiranje da svi stazu koriste na isti način. Neko će je preći bos, neko u čarapama, a neko u obući, oslanjajući se prvenstveno na zvukove, mirise i pogled na šumu.
Jednostavan sadržaj koji vraća pažnju na korak
Interesovanje za bosonoge staze raste zajedno sa potragom za oblicima odmora koji ne zavise od ekrana, aplikacija i stalnog priliva informacija. Njihova privlačnost nije u spektaklu niti u obećanju brzog liječenja. U osnovi je jednostavan postupak: izuti obuću, usporiti i obratiti pažnju na podlogu.
Staza na Ivanovim koritima pripada skromnijoj verziji tog koncepta. Ona nema dužinu i mnoštvo pratećih sadržaja kakvi postoje u pojedinim njemačkim parkovima, ali počiva na istoj ideji. Posjetiocu daje mogućnost da koru drveta, mahovinu, pijesak i šišarke ne posmatra samo kao djelove šumskog predjela, već da ih neposredno osjeti.
Najrealnija vrijednost takvog iskustva vjerovatno nije u velikim zdravstvenim obećanjima koja se ponekad vezuju za bosonogo hodanje. Ona je u kretanju, igri, senzornoj stimulaciji i pažljivijem boravku u prirodi. Na Lovćenu je za to dovoljan mali uređeni prostor iza dječjeg igrališta i nekoliko koraka napravljenih sporije nego inače.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Javno preduzeće za nacionalne parkove Crne Gore
