Igra koja je nadišla jezike, religije i granice, sada dolazi licem u lice s protivnikom kojeg ne može nadigrati taktikom ni disciplinom. Fudbal je, paradoksalno, i žrtva i akter klimatske krize — igre koja se više ne odvija samo na terenu, već u svakom molekulu ugljen-dioksida koji ostane neadresiran. Izvještaj „Pitches in Peril“ donosi najjasniju sliku do sada: ako se tlo na kojem igramo mijenja, mijenja se i budućnost igre.
Fudbal na klimatskoj klackalici
U izvještaju se analizira 16 stadiona domaćina Svjetskog prvenstva 2026. godine, dvije lokacije budućih prvenstava (Madrid 2030. i Rijad 2034.) i 18 lokalnih terena širom svijeta – uključujući i one gdje su odrasli Lionel Mesi, Mohamed Salah, Serge Gnabry i drugi fudbalski velikani. Korišćenjem sofisticiranih klimatskih modela, eksperti su utvrdili da je fudbal, naročito u regijama poput Sjeverne Amerike i Globalnog juga, već sada pod pritiskom nepovoljnih vremenskih prilika.
Prema podacima, već danas 14 od 16 stadiona SP 2026 bilježi najmanje tri ključna klimatska rizika — od ekstremne vrućine, preko poplava, do nestašice vode. Projekcije za 2050. godinu su još alarmantnije: gradovi domaćini poput Majamija, Hjustona, Dalasa i Montereja suočavaju se sa alarmantnim brojem dana u kojima će uslovi za igru biti praktično nemogući — ne samo za igrače, već i za publiku, sa složenim indeksom toplotnog stresa (WBGT – Wet Bulb Globe Temperature) iznad 32°C, što je prag na kojem se prema pravilima FIFA-e moraju uvoditi prekidi za rashlađivanje.
Još ozbiljnije, 11 stadiona će dostizati WBGT iznad 35°C, što su klimatolozi Steven Sherwood i Matthew Huber još 2010. godine definisali kao granicu ljudske fiziološke prilagodljivosti. Na toj tački, sposobnost tijela da se hladi znojenjem počinje da otkazuje, što rizikuje toplotne udare, dehidrataciju i ozbiljne zdravstvene komplikacije, i to ne samo za one na terenu, već i za desetine hiljada gledalaca na tribinama.
Konteksta radi, Svjetsko prvenstvo u Kataru 2022. je pomjereno za novembar i decembar upravo zbog ljetnjih temperatura koje su iznosile između 34 i 35°C — nivoa koji je već sada registrovan u više gradova domaćina za 2026. godinu. I to decenijama prije nego što najgori scenariji budu potpuno ostvareni.
Uz sve to, do sredine vijeka se očekuje da će trećina stadiona dostići tačku u kojoj će potražnja za vodom premašiti lokalne resurse — čime se ugrožava održavanje travnjaka, efikasnost sistema za rashlađivanje i generalna spremnost infrastrukture da bezbjedno podrži veliki sportski događaj.
Lokalni tereni – temelj igre – najviše stradaju
U momentu u kojem se klima mijenja brže nego ikada, posebnu zabrinutost izaziva stanje grassroots terena — lokalnih igrališta na kojima se formiraju nove generacije igrača. Teren u Nigeriji, gdje je svoje prve korake napravio William Troost-Ekong, do 2050. godine imaće 142 dana godišnje neigrive vrućine. U Sidneju, gdje je odrastao Tim Cahill, predviđaju se poplave do 7 metara dubine u ekstremnim vremenskim uslovima. Većina ovih lokacija se nalazi u državama Globalnog juga koje nemaju resurse za infrastrukturnu adaptaciju.
Da se fudbal više ne može ponašati kao da se ništa ne dešava, potvrđuju i rezultati ankete sprovedene među 3.600 navijača u SAD-u, Meksiku i Kanadi:
- 91% bi se osjećalo ponosno ako bi njihov klub preduzeo klimatsku akciju;
- 92% podržava da igrači javno govore o klimatskim promjenama;
- 86% smatra da fudbalski savezi i klubovi treba da se uključe u borbu protiv klimatskih promjena, čak i ako još rade na smanjenju svog ugljeničnog otiska.
Fudbal nije samo žrtva, on je i saučesnik
Iako su klimatski uticaji na fudbal sve očigledniji, važno je ne zaboraviti da ova industrija sama ostavlja ogroman ugljenični otisak. Prema procjenama, fudbal emituje oko 66 miliona tona CO₂ godišnje, što je jednako godišnjim emisijama čitave Austrije. Emisije dolaze iz brojnih izvora: avionska putovanja ekipa i navijača, energetski zahtjevna infrastruktura, proizvodnja opreme i suvenira, ogromna količina hrane i pića koja se konzumira tokom mečeva… Sve to, kada se umnoži na skali od pet milijardi navijača i hiljada takmičenja, čini fudbal značajnim dijelom globalne emisijske slagalice.
Ali čak i bez klimatskih modela, dovoljno je da pogledamo oko sebe. Ekstremna vrućina, poplave, suše i požari već sada otežavaju organizaciju utakmica, održavanje terena i zaštitu igrača i navijača. U Engleskoj, gdje je dio ovog izvještaja i nastao, svake godine se otkaže više od 120.000 amaterskih utakmica zbog vremenskih neprilika, dok se svaki četvrti profesionalni klub nalazi u zoni redovnog rizika od poplava. Tokom protekle godine, klimatske nepogode ozbiljno su poremetile raspored elitnog fudbala: u Španiji su obilne padavine odložile mečeve La Lige u Valensiji, dok su istovremeno i uragan Milton na Floridi i požari u Kaliforniji izazvali prekide i pomjeranja utakmica u američkim MLS i NWSL ligama.
Čak ni najveći fudbalski turniri nijesu ostali netaknuti. Afrički kup nacija i Svjetsko prvenstvo već su bilježili promjene termina zbog nebezbjednih vremenskih uslova za igrače i publiku. A tokom FIFA Klupskog prvenstva 2025. godine, koje je održano upravo u SAD-u, mečevi su više puta bili odloženi ili prekidani zbog rekordnih temperatura i jakih oluja. U Nju Džerziju i Kaliforniji, utakmice su prekinute zbog udara groma — što su nekada bile rijetkosti, sada postaju nova realnost.
Ovo nijesu ni predviđanja ni spekulacije. Ovo je sadašnjost. I ona se ne dešava samo “negdje tamo”. Gdje god da živimo, lako ćemo prepoznati sopstvenu verziju ove priče — otkazane treninge, pomjerene sezone, pregrijane terene ili igrališta pod vodom.
Svjetsko prvenstvo 2026. godine, sa 48 timova, 104 meča i milionima navijača koji putuju između tri države, biće logistički najkompleksniji turnir u istoriji. I, najvjerovatnije, i najkarbonskiji.
Igrači dižu glas – hoće li ih FIFA čuti?
Pozitivna vijest je da se sve veći broj fudbalera uključuje u borbu. Serge Gnabry, Juan Mata, Duncan Watmore i mnogi drugi stali su iza poruke da fudbal može — i mora — biti dio rješenja. „Ako ne zaštitimo planetu, gubimo i teren na kojem igramo“, poručuje Juan Mata, svjetski prvak sa Španijom.
S druge strane, upozorenje dolazi i iznutra: ako se ne preduzmu mjere, ovo bi mogao biti posljednji Svjetski kup u ovom formatu u Sjevernoj Americi. Već do tada, ekstremni vremenski uslovi mogli bi onemogućiti igranje u ljetnjem terminu i zahtijevati potpunu promjenu infrastrukture, rasporeda i lokacija.
Vrijeme za promjenu – i u sportu i u svijesti
Autori izvještaja ne ostaju na upozorenjima. Predlažu konkretne mjere:
- da FIFA i savezi usvoje dekarbonizacione planove i cilj neto nula do 2040;
- da organizatori ulažu u prilagođavanje lokalnih zajednica i terena kroz fondove za adaptaciju;
- da klubovi oforme zeleno-savjetodavne odbore;
- da igrači i navijači koriste svoj uticaj za zagovaranje promjena.
Jer ako fudbal, kao globalni fenomen koji okuplja 5 milijardi fanova, ne može pokrenuti promjene — ko može?
Fudbal je više od igre — on je jezik koji razumije planeta. Ali ako želimo da ga i buduće generacije govore, moramo zaštititi teren. Ne samo u Kataru, Madridu ili Rijadu. Već i u svakom naselju gdje lopta još uvijek odjekuje asfaltom, blatom ili prašinom.
Jer klimatske promjene nisu samo prijetnja — one su i prilika da pokažemo snagu zajedništva. A to je, na kraju, i suština ove igre.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Unsplash
