Dok se evropsko energetsko tržište sve snažnije povezuje, u Norveškoj raste nezadovoljstvo zbog posljedica koje ta povezanost ostavlja po građane. Cijene struje vrtoglavo rastu, a najviše gube domaćinstva. Ministar energetike Norveške Terje Asland poručuje da politika jedinstvenih cijena električne energije u cijeloj Njemačkoj gura Norvešku van evropskog tržišta struje i to u trenutku kada devet od deset norveških domaćinstava struju plaća u skladu sa generalnom potrošnjom u realnom vremenu.
Za razliku od većine Njemaca koji imaju fiksne ugovore i gotovo ne osjete skokove cijena na tržištu, Norvežani svaki porast cijene plaćaju odmah. U špici potrošnje, jedno obično tuširanje može ih koštati i preko četiri eura.
U takvoj klimi, sve više raste sumnjičavost prema Briselu, koji se u javnom diskursu često optužuje za poskupljenja. Poseban pritisak trpi budućnost dva važna kabla koji povezuju Norvešku i Dansku, Skagerak 1 i 2, čija se obnova planira ove godine. Ovi interkonektori, simbol evropske energetske povezanosti, sada postaju i simbol političkih teškoća. Umjesto logične koristi, saradnja sve češće djeluje kao gubitak.
„Situacija iz 1975. godine, kada su kablovi Skagerak izgrađeni, danas je potpuno drugačija“, rekao je Asland u intervjuu za Euractiv. U to vrijeme, Danska je struju proizvodila iz uglja, pa je Oslo danju slao višak svoje hidroenergije na jug, dok se noću energija vraćala nazad. Ta simetrija, kaže Aasland, bila je ključ saradnje.
Danas, međutim, ta ravnoteža sve više izostaje. Kako Evropa sve više prelazi na obnovljive izvore energije, prvenstveno na vjetar i sunce, koji su nestabilni i nepredvidivi, norveški izvoz električne energije ka EU se utrostručio u posljednje dvije decenije. Zemlja se pozicionirala kao veliki neto izvoznik struje, što svakako pogoduje energetskom sektoru, ali istovremeno brine potrošače – jer se sve češće postavlja pitanje: ko plaća cijenu tog profita energetskih kompanija?
Asland je naglasio da će odluku o budućnosti međusobnih veza donijeti nakon što dobije izvještaj državnog operatora mreže, kompanije Statnett.
Njemački problem – evropski problem
U centru norveških problema nalazi se Njemačka sa svojom ogromnom potražnjom za energijom i geografskom pozicijom koja je čini srcem evropskog elektroenergetskog sistema. Dok su nordijske zemlje odavno podijelile svoje mreže na tzv. „zone nadmetanja“, gdje cijene variraju po regijama i gdje se potrošnja pokušava zadržati što bliže mjestu proizvodnje, Njemačka i dalje insistira na jedinstvenoj cijeni električne energije u cijeloj zemlji.
Za Berlin je, kako se procjenjuje, politički neprihvatljivo da, na primjer, Volkswagen na sjeveru i BMW na jugu plaćaju različitu cijenu struje. Međutim, ovakva politika Njemačku i njene susjede košta milijarde eura godišnje u troškovima upravljanja mrežom i sve više zemalja, uključujući i evropskog regulatora za energiju, poziva Berlin da tu praksu promijeni.
„To je stvar njemačkih političara, ali mi to kod nas rješavamo kroz pet zona cijena“, poručuje Asland. „Kada je riječ o tehničkoj efikasnosti investicija – da, različite zone cijena su najbolje rješenje.“
Hidroenergetski gigant pod pritiskom
Norveška je, zahvaljujući bogatim hidroenergetskim resursima, izgradila ukupno šest kablova koji je povezuju sa EU. Sa čak 25% priključenosti na evropsku mrežu, Norveška je bolje integrisana nego Francuska ili Holandija, a posebno u odnosu na Španiju, na primjer.
Njene ogromne hidroelektrane od suštinskog su značaja za održavanje stabilnosti i niskih cijena na evropskom kontinentu. I baš kao i u slučaju fosilnih goriva, Oslo uživa značajnu pregovaračku moć u Briselu, uprkos tome što Norveška nikada nije pristupila EU.
Ali strpljenje je na izmaku. Asland je poručio da Norveška, zajedno sa Švedskom i Finskom, više ne želi biti energetska rezervna opcija ostatka Evrope. U situacijama kada nema sunca i vjetra, Evropa se automatski okreće prema sjeveru.
„Zajedno sa Švedskom i Finskom zalažemo se za više kapaciteta bazne energije u Evropi“, zaključuje Asland. „Norveški hidroenergetski sistem ne može sam da pokriva nedostatak bazne energije u Evropi.“
Upravo u jeku razgovora o mogućim poskupljenjima električne energije u 2026. godini, norveški primjer može poslužiti Crnoj Gori kao ozbiljno upozorenje: čak i zemlja sa ogromnim energetskim kapacitetima i velikim izvoznim potencijalom može doći u situaciju da građani osjećaju posljedice odluka koje se donose izvan njihove zemlje. Ravnoteža između izvoza, tržišnih prilika i zaštite potrošača, i te kako je izazov koji ni Crna Gora neće moći da izbjegne a bez da se suoči sa njim.
J.M.
Naslovna fotografija: Norway Business
