Rodoljub Živadinović, epidemiolog i pčelar sa preko tri decenije iskustva, kaže da nikada ranije nije doživio ovako velik pomor pčela kao ovog proljeća. Prema njegovim riječima, koje je iznio za portal BBC na srpskom, u prosjeku je uginula polovina pčelinjih zajednica, a u nekim regijama brojka ide i do zastrašujućih 90 odsto.
Savez pčelarskih organizacija Srbije (SPOS), čiji je Živadinović predsjednik, uputio je poziv pčelarima da prijave stanje u svojim košnicama. Odziv je bio zabrinjavajući – mnogi su naglasili da su iznenada ostali bez pčela.
Jedan od glavnih uzroka vidi se u prošlogodišnjoj suši tokom ljeta, koja je pčele ostavila bez dovoljno hrane, naročito polena koji je ključan izvor proteina. Zbog toga nisu uspjele da othrane novu generaciju, a oslabljen imunitet učinio ih je ranjivijim na bolesti.
No, nije riječ samo o medonosnim pčelama iz košnica – u opasnosti su i divlji oprašivači, ističe Jovana Bila Dubaić, docentkinja na Biološkom fakultetu u Beogradu. U razgovoru za BBC, ona je podsjetila da su pesticidi, gubitak staništa i širenje parazita dugogodišnje prijetnje ovim važnim vrstama, iako je teško precizno izmjeriti razmjere štete.
Situacija je toliko ozbiljna da pčelari razmišljaju o tome da li će uopšte uspjeti obnoviti uništene košnice. Živadinović najavljuje da će od Ministarstva poljoprivrede zatražiti podršku.
Već od sredine marta, pčelari su primjećivali da je smrtnost pčela neobično visoka. Iako je prvi sumnjivac bio poznati parazit varoa, detaljnije analize su pokazale kompleksniju sliku.
U Srbiji trenutno postoji oko 1,6 miliona košnica i oko 20.000 registrovanih pčelara. Da bi preživjele, pčele troše ogromnu količinu energije – njihova krila zamahnu čak 230 do 240 puta u sekundi. Prema riječima Živadinovića, pčela u odnosu na svoju masu konzumira i do 50 puta više hrane nego čovjek. Ako ta hrana nije adekvatna, pčele su direktno ugrožene.
Sušni period iz jula i avgusta prošle godine ostavio ih je bez polena – jedinog izvora proteina. Mnoge pčele su uginule od gladi, a one koje su preživjele bile su preslabe da izdrže zimu i početak sezone.
„Kao što stres kod ljudi može izazvati herpes, tako i kod pčela izaziva aktivaciju virusa. Poznato je više od 20 virusa koji napadaju pčele, a loša ishrana ih čini ranjivijima”, objašnjava Živadinović, čije se košnice nalaze u blizini Aleksinca.
Osim virusa, ulogu u uginuću imale su i parazitske infestacije koje nisu bile na vrijeme suzbijene ili su korišćena nedovoljno djelotvorna sredstva.
Naučna zajednica upozorava da klimatske promjene igraju ključnu ulogu – duže suše, toplije zime i promjene u obrascima padavina narušavaju cikluse života pčela i drugih oprašivača.
Još jedna zabrinjavajuća posljedica je smanjenje kvaliteta polena – zbog povećane koncentracije ugljen-dioksida u atmosferi, biljke proizvode polen siromašniji proteinima, što dodatno ugrožava pčele. Istraživanja pokazuju da današnje pčele žive upola kraće nego prije pola vijeka.
Promjene ne pogađaju samo pčele – i ostali oprašivači, ključni za reprodukciju brojnih biljnih vrsta koje su osnova ljudske ishrane i biodiverziteta, suočavaju se sa sličnim prijetnjama.
Docentkinja Bila Dubaić napominje da su uništavanje prirodnih staništa, patogeni koje ljudi prenose širom planete i pesticidi među glavnim uzrocima njihovog nestanka.
Posebno ističe opasnost od pesticida: iako se oni često testiraju samo na osnovu smrtnosti pčela, rijetko se uzima u obzir njihovo dugoročno djelovanje koje slabi organizam pčela i skraćuje im život.
„To je globalni problem”, ističe.
Zanimljivo je i da čak i medonosne pčele mogu biti konkurencija divljim vrstama – ukoliko je broj košnica prevelik za određeni prostor, dolazi do prevelikog pritiska na resurse.
„Medonosne pčele su izuzetno efikasne u sakupljanju polena, i mogu potisnuti druge insekte. Zato moramo pažljivo planirati broj košnica u zavisnosti od toga koliko priroda u određenom području može da podrži”, zaključuje Dubaić.
Globalna kriza oprašivača
Problem masovnog uginuća pčela ovog proljeća nije ograničen samo na Srbiju i region – slični alarmantni trendovi bilježe se i širom svijeta. U Sjedinjenim Američkim Državama, prema posljednjem istraživanju među komercijalnim pčelarima, gubici pčelinjih zajednica dostižu čak 62 odsto. Uzroci su višeslojni: kombinacija bolesti, parazita, sve lošijih uslova ishrane i hronične izloženosti pesticidima koji i dalje dominiraju u poljoprivredi.
Ni Australija nije pošteđena – prvi put je potvrđeno prisustvo opasnog parazita varoe u jugoistočnom Queenslandu, što predstavlja ozbiljan udarac lokalnim pčelarima. Varoa, poznata i kao “pčelinji ubica”, napada pčele direktno, ali i prenosi viruse koji dodatno slabe zajednice. Ovi primjeri potvrđuju da se suočavamo sa globalnom krizom oprašivača, koja zahtijeva hitne, koordinisane akcije – od promjene načina upotrebe pesticida, preko zaštite staništa, do osnaživanja naučnih istraživanja i podrške pčelarima.
Na kraju, sudbina pčela nije samo pitanje očuvanja jedne vrste – to je pitanje opstanka čitavih ekosistema i sigurnosti naše hrane. Pčele i ostali oprašivači su tihi stubovi prirode, čija borba za preživljavanje sve jasnije otkriva koliko je tanak balans koji nas održava. Ako ne zaštitimo njih, pitanje je – ko će na kraju štititi nas?
Naslovna fotografija: Unsplash, Damien Tupinier
