Prije skoro dvije decenije, u blizini aerodroma u prijestonici Emirata, Abu Dabiju, rodila se vizija: grad koji će biti protivteža ekspanziji luksuznih nebodera, potrošnje i emisija tipičnih za zalivske megalopolise. U 2006. godini, pod pokroviteljstvom državne kompanije Masdar, pokrenut je projekat Masdar City, urbane zajednice na oko 6 km², čiji je cilj bio da predstavlja svjetski model održivog, ugljenično-neutralnog, bez‑automobilskog, “smart” grada.
Glavni arhitektonski zadatak je dobio britanski studio Foster + Partners, koji je kreirao gusti urbanistički raster inspirisan tradicionalnim arapskim naseljima — tamne ulice, zgrade u uskim međusobnim razmacima inspirisane starim arapskim mahalama, orijentisane prema vjetru kako bi stvarale hlad i usmjeravale vjetar, a u isto vrijeme omogućavaju prečišćen zrak i prijatnu mikroklimu u pustinjskoj žegi.
U zamisli je Masdar trebao objediniti obnovljive izvore energije, reciklažu, štednju vode i energije, pametnu arhitekturu, urbani transport, i život različitih zajednica – studentske, poslovne, stambene. Grad sa ciljem da bude čist, efikasan, i nisko‑karbonski.
Plan je bio ambiciozan: 45–50 hiljada stalnih stanovnika, oko 1.500 firmi, i desetine hiljada dnevnih komjutera/posjetilaca, sve onako kako zamišlja urbana utopija.
Izgradnja Masdar City-ja zvanično je otpočela u februaru 2008, a već krajem 2010. prve zgrade, među kojima i sjedište Međunarodne agencije za obnovljive izvore energije (IRENA) i studentski kampus, bile su spremne za useljenje.
Grad budućnosti koji nije zaživio
Međutim, ekonomska kriza 2008. donijela je neočekivane turbulencije. Projekat, kao i mnogi drugi u svijetu, doživio je odlaganja. Prva faza je bila spora. Od prvih nekoliko zgrada, do planirane megastructure je prošlo puno vremena.
Provučena kroz rešeto vremena, očekivanja su morala biti revidirana: ulicama Masdara život je tekao, ali ne onako kako je prvobitno zamišljeno. Kritičari su počeli govoriti o “prvoj zelenoj ghost‑zoni na svijetu”. Blistavi renderi i vizije net-zero grada sa autonomnim električnim podzemnim transportom su ostali djelimično nerealizovani.
Razlozi zbog kojih Masdar City nije ispunio očekivanja leže u kombinaciji socijalnih, ekonomskih i koncepcijskih ograničenja. Život i poslovanje u ovom gradu pokazali su se preskupim, jer su visoke cijene stanovanja i komercijalnog prostora odbijale potencijalne stanovnike i investitore. Pored toga, Masdaru je nedostajala autentična društvena dinamika. Nije razvijen “organski” kulturni i zajednički život koji čini tkivo pravog grada, već je ostao funkcionalno sterilan prostor.
Ključna prepreka bila je i sama filozofija planiranja: grad je osmišljen odozgo, kao vizija za idealnog korisnika, a ne kao odgovor na stvarne potrebe zajednice. U takvoj arhitekturi unaprijed definisane savršenosti, mnogi koji su trebali da ga naseljavaju jednostavno se nisu prepoznali.
Stručna analiza objavljena 2024. upozorava da, uprkos tehničkim inovacijama i “zelenoj” fasadi, Masdar City nije postigao ono što se od njega prvobitno očekivalo: da postane model održivog urbanog razvoja koji se može replicirati i negdje drugdje. Posebno je problematično to što je u pustinjskoj klimi, sa ekstremnim uslovima, koncept “zero‑waste i zero‑carbon” pokazao granice – tehnologije su skupe, održavanje često zahtjevno, a klimu je teško “ukrotiti” trajnim standardima.
Još jedan problem je konceptualni: grad koji je izveden kao visoko‑kontrolisani “eko‑projekat” rijetko pruža spontanost i raznovrsnost. Masdar City je prije svega katalog zelenih zgrada i ekoloških vizija, a ne živa, raznovrsna urbana zajednica kakvu susrećemo u starim gradovima.
Druga šansa ili transformacija vizije: Masdar danas
Ipak, bilo bi nepravedno reći da je Masdar samo “propali san”. Posljednjih godina grad se polako redefiniše: iz euforične vizije “grada budućnosti” u “laboratoriju održivosti i tehnološkog eksperimenta”.
Prema ESG izvještaju za 2024., Masdar City ostvaruje konkretne ekološke rezultate. Energija, voda, otpad – sve to se mjeri i pokazuje pozitivne trendove. Zgrade u ovom gradu troše u prosjeku 22,7% manje energije u poređenju sa američkim standardima energetske efikasnosti (ASHRAE), što je impresivan pokazatelj za urbani kompleks smješten usred pustinje. Zahvaljujući optimizaciji potrošnje i obnovljivim izvorima, izbjegnuta je emisija preko 5.500 tona ugljen-dioksida tokom protekle godine.
Kada je riječ o vodi, resursu čija je vrijednost u ovom dijelu svijeta gotovo jednaka nafti, ostvarene su značajne uštede u potrošnji, dok je više od polovine komunalnog otpada završilo u reciklaži umjesto na deponiji. Posebno je važna činjenica da je čak 98,3% građevinskog otpada preusmjereno izvan klasičnih odlagališta, što Masdar City svrstava među rijetke urbane projekte koji dosljedno prate ciljeve kružne ekonomije.
Preko 30 zgrada je sertificirano kao “zelene”, a dvije su već završene kao “net-zero energy”, dok su tri u izgradnji, što ipak znači da Masdar ne okreće leđa inovacijama, već ih stalno razvija.
Istovremeno, slobodna zona (Free Zone) unutar grada postaje ozbiljan hab za kompanije, firme iz oblasti čistih tehnologija, start‑upove… koji žele da rade u prostoru koji kombinuje poslovnu fleksibilnost i ekološke standarde.
U tom smislu, Masdar City danas izgleda kao polygon – grad koji nije savršen, već zapravo test-poligon za strategije koje bi jednog dana mogle koristiti i “klasičnim” gradovima suočenim sa klimatskim izazovima.
Graditi od nule ili popravljati ono što već postoji?
Kad sagledamo sve – san, pad, prilagođavanje – postaje jasno da su za ovakav grad potrebni ogromni resursi, milioni za održavanje, i ljudi koji su spremni da prihvate “eko‑stil” života. A takvih je, budimo realni, relativno malo.
Masdar nam pokazuje da tehnologija i arhitektura same po sebi ne čine grad. Grad je više od betona i solarnih panela: to su ljudi, njihova svakodnevica, susreti, raznolikost, spontanost – faktori koje planski “eko‑gradovi” teško generišu.
U društvima gdje već postoji urbana struktura sa zgradama, susjedstvima, populacijom… ulaganje u energetski efikasnu rekonstrukciju, zelene zone, javni prevoz, reciklažu i renoviranje, često će dati bolji efekat nego gradnja idealizovanih, ali izolovanih “smart gradova”.
Masdar City je dobar kao eksperiment i laboratorija: pokazuje da je moguće smanjiti potrošnju, uvesti zelene standarde, tražiti ravnotežu između tehnologije i prirode, posebno u ekstremnim klimama. Ali on ne dokazuje da je novi grad‑model univerzalno rješenje.
Šta donosi budućnost?
Ako Masdar City ostane u ovoj formi: laboratorija, biznisi, research‑zona, sa ograničenim ali realnim ekološkim performansama, onda može imati smisla, kao demonstracija mogućnosti i test platforma.
Ali ukoliko se želi vratiti svojoj prvobitnoj utopijskoj ideji – veliki, gust, socijalno raznovrstan, ugljenično‑neutralan grad, onda će investitori morati odgovoriti na fundamentalna pitanja: da li je moguće izgraditi zajednicu od nule, i da li ljudi žele da žive u “idealnim” okvirima, ili u gradovima koji su živi, dinamični, neuredni, često neidealni.
Na kraju, Masdar City je u isto vrijeme i san i upozorenje i laboratorija. On nas podsjeća da zelene vizije bez ljudi i društvene dinamike mogu ostati puste fasade. Ali isto tako pokazuje da održivost nije besplatan dodatak: da traži disciplinu, ulaganja, inteligentan dizajn i stalnu prilagodljivost.
Za grad vrijedan čovjeka, sa starim naseljima, istorijom i urbanim tkivom – pravi izazov nije u gradnji utopija od nule, nego u revitalizaciji postojećeg. Obnavljanje starih kvartova, retrofiting zgrada, ekologizacija javnih prostora, održivo planiranje – to je put koji ima smisla, jer koristi postojeću strukturu, ljudske veze, istoriju.
Masdar City je vrijedan zbog toga što pokazuje granice i mogućnosti. Ne zato što je “grad budućnosti”, nego zato što je ogledalo naših sadašnjih dilema: između želje za novim i potreba da spasimo ono što već imamo.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: ArchDaily
