Komad hljeba koji se osušio, voće koje nijesmo stigli da pojedemo ili ostatak ručka lako završe u kanti, bez mnogo razmišljanja. Te male količine, koje nam pojedinačno djeluju zanemarljivo, iz dana u dan se sabiraju, a sa njima propadaju i voda, energija i nečiji trud uloženi u proizvodnju hrane. Najčešće to ne radimo iz namjere da rasipamo, već iz navike, nesvjesni koliko se toga gubi jednim naizgled bezazlenim potezom.
Hrana koja je već proizvedena, ali nikada ne stigne do nečijeg tanjira, predstavlja gubitak i za ljude i za životnu sredinu. Njeno očuvanje može biti jedan od najjeftinijih načina da svi sistemi koji se tiču proizvodje i plasmana hrane postanu efikasniji i otporniji. Taj potencijal smanjenja gubitaka i bacanja hrane da donese suštinske promjene je u središtu sedmog obilježavanja Međunarodnog dana podizanja svijesti o gubicima hrane i bacanju hrane, koji se obilježava danas, 29. septembra 2026. godine. Poruka ovogodišnjeg obilježavanja je: „Zaustavimo bacanje hrane! Za ljude i planetu.“
Sve biva mnogo jasnije ako bar na kratko pogledamo osnovne demografske projekcije. Prema podacima Odjeljenja Ujedinjenih nacija za ekonomska i socijalna pitanja, očekuje se da će broj stanovnika svijeta sa sadašnjih 8,2 milijarde porasti na gotovo 9,7 milijardi do 2050. godine. Obezbijediti da sadašnje i buduće generacije imaju pristup dovoljnim količinama hrane zahtijeva nove načine rada i usklađene napore da poljoprivredno-prehrambeni sistemi širom svijeta postanu održiviji i otporniji.
Dio tog posla odnosi se na bolje korišćenje hrane koju već imamo. Možda na prvu pomisao i ne djeljuje tako, ali smanjenje gubitaka i bacanja hrane istovremeno doprinosi prehrambenoj sigurnosti, zaštiti prirodnih resursa i očuvanju biodiverziteta. Njime se smanjuju zagađenje i emisije gasova sa efektom staklene bašte, a proizvedena hrana potpunije iskorišćava. Zato je ono važno za uspostavljanje efikasnih, uključivih, otpornih i održivih poljoprivredno-prehrambenih sistema, kao i za unapređenje ishrane i zdravlja.
Pritom se koristi ne završavaju na količini sačuvane hrane. Sprečavanje njenog bacanja smanjuje emisije metana, ali i potrebu za korišćenjem zemljišta, vode i energije za proizvodnju hrane koja na kraju neće biti pojedena. Smanjenje bacanja hrane zato se ističe kao najisplativije i najlakše ostvarivo rješenje za ublažavanje klimatskih promjena.
Prostor za promjene postoji i u samoj preradi. Nusproizvodi koji nastaju u tom procesu mogu se bolje iskoristiti i dobiti dodatnu vrijednost, čime se smanjuju gubici hrane. Kako ukazuje Institut prehrambenih tehnologa (IFT), to može donijeti ekonomska, društvena i ekološka poboljšanja postojećem prehrambenom sistemu. Ujedno može podstaći pravedniju raspodjelu hrane iz različitih geografskih područja i tako doprinijeti većoj prehrambenoj sigurnosti na globalnom nivou.
Smanjenje gubitaka i bacanja hrane već je dio međunarodno utvrđenih razvojnih ciljeva. Cilj broj 12 održivog razvoja Ujedinjenih nacija odnosi se na održive obrasce potrošnje i proizvodnje, a njegov potcilj 12.3 predviđa da se do 2030. godine na globalnom nivou prepolovi bacanje hrane po stanovniku u maloprodaji i kod potrošača, uz smanjenje gubitaka duž proizvodnih i lanaca snabdijevanja.
Ostvarivanje tog cilja zahtijeva djelovanje na svim mjestima na kojima se hrana proizvodi, prerađuje, distribuira, prodaje i troši. Ovogodišnji poziv na hitno proširivanje i jačanje napora zato je upućen proizvođačima, investitorima, preduzećima i drugim učesnicima u lancima snabdijevanja, ali i potrošačima svih uzrasta. Podjednako se odnosi na akademsku i istraživačku zajednicu, civilno društvo, privatni i javni sektor.
Pojedinačni i zajednički napori imaju isti cilj: da se manje hrane gubi i baca, a da dovoljne količine kvalitetne hrane budu dostupne ljudima, danas i u budućnosti. Bolje korišćenje onoga što je već proizvedeno povezuje tu potrebu sa očuvanjem resursa od kojih će zavisiti i naredne generacije.
Hranu koju bacimo lako prestanemo da primjećujemo čim zatvorimo kantu, ali se time ne završava njen uticaj na životnu sredinu. Malo pažljivija kupovina, bolje čuvanje namirnica i obrok koji ćemo sačuvati za sjutra djeluju kao sitnice. Ipak, upravo kroz takve svakodnevne odluke pokazujemo koliko cijenimo hranu, trud koji stoji iza nje i resurse koje dijelimo sa drugima.
J.M.
Naslovna fotografija: Pexels
