Bijela duga, poznata kao magličasti luk, rijetko privlači pažnju poput klasične duge, ali predstavlja jedan od zanimljivijih optičkih fenomena u atmosferi. Nastaje u specifičnim uslovima i često prolazi neopaženo, čak i kada se pojavi u neposrednoj blizini.
Njeno prvo zabilježeno opažanje datira iz perioda između avgusta 1737. i jula 1739. godine, na području današnjeg Ekvadora. Tada ju je opisao španski naučnik i istraživač Antonio de Ulloa, navodeći da je osjetio „neizmjerno čuđenje“ posmatrajući tri optička oreola, koje je nazvao dugama, i „četvrti luk bjelkaste nijanse“. Upravo taj četvrti luk danas se prepoznaje kao magličasti luk.
Na prvi pogled, razlika između klasične duge i ovog fenomena djeluje očigledno: jedna je šarena, druga gotovo bezbojna. Ipak, njihovo porijeklo je isto. Oba fenomena nastaju kada sunčeva svjetlost dođe u kontakt sa kapljicama vode u atmosferi. Ključna razlika leži u veličini tih kapljica, što direktno utiče na način na koji se svjetlost ponaša.
Kod klasične duge, riječ je o većim kišnim kapima, prečnika oko dva milimetra. U tim uslovima, svjetlost se prelama i reflektuje unutar kapljice, razlažući se na poznati spektar boja, od crvene do ljubičaste. Različiti uglovi pod kojima se svjetlost lomi daju svakoj boji njeno mjesto u luku.
Magličasti luk nastaje u drugačijim okolnostima. Umjesto kišnih kapi, u igri su sitne kapljice magle ili oblaka, prečnika oko 0,05 milimetara. U tim uslovima dolazi ne samo do prelamanja, već i do difrakcije, tj. procesa u kojem se svjetlost savija oko kapljica i raspršuje u više pravaca. Upravo ta kombinacija prelamanja i difrakcije „briše“ granice između boja i stvara utisak bijelog luka, umjesto jasno definisanog spektra.
Magla je, naravno, osnovni preduslov za ovu pojavu. Može se javiti tokom cijele godine, ali je češća u periodima naglih temperaturnih promjena, poput prelaza iz zime u proljeće kada se snijeg topi. Proces njenog nastanka može se uporediti s vidljivim dahom na hladnom vazduhu. Topli vazduh u dodiru s hladnim kondenzuje i stvara sitne kapljice koje lebde u vazduhu.
Iako se magličasti luk najčešće opisuje kao bijel, to nije uvijek u potpunosti tačno. U određenim uslovima mogu se primijetiti blage nijanse crvene ili ljubičaste. To se dešava kada prelamanje svjetlosti postane izraženije od difrakcije, pa se dio spektra ipak nazire.
Ovaj fenomen nije zanimljiv samo posmatračima prirode, već i naučnicima. Istraživači koriste simulacije u kojima mijenjaju veličinu i oblik kapljica kako bi bolje razumjeli ponašanje svjetlosti u atmosferi. Na taj način uspjeli su da reprodukuju različite optičke pojave, uključujući magličaste lukove, dvostruke duge i rijetke slučajeve u kojima se jedna duga dijeli na dvije.
Ipak, vidjeti magličasti luk u prirodi nije jednostavno. Nije dovoljno da postoji magla, potrebno je i da posmatrač bude u odgovarajućoj poziciji. Ako se nalazite duboko unutar magle, vidljivost je toliko smanjena da fenomen može ostati skriven. Da bi se magličasti luk uočio, izvor svjetlosti, Sunce ili Mjesec, mora biti iza posmatrača i obasjavati maglu ispred njega.
Zbog toga se ovi lukovi češće uočavaju na planinskim vrhovima ili u područjima gdje je magla česta, poput Arktika. Na primjer, na vrhu planine Vašington u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se nalazi meteorološka opservatorija na visini od 1.917 metara, istraživači provode oko 60 odsto vremena u magli. Ipak, čak i u takvim uslovima, magličasti luk ostaje rijetka pojava, jer često borave unutar oblaka, gdje ga nije moguće vidjeti.
Iako ne nosi simboliku kakvu ljudi često pripisuju dugi, njegova pojava ima posebnu vrijednost za one koji razumiju procese iza nje. Magličasti luk nije spektakl u klasičnom smislu, već skromni podsjetnik na složenost i preciznost prirodnih zakona, koji se, pod pravim uslovima, mogu vidjeti golim okom.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Quartz / Melvin Nicholson
