Najbogatiji sloj svjetskog stanovništva već godinama se nalazi pod lupom zbog luksuznog načina života koji podrazumijeva česta putovanja privatnim avionima, boravak na jahtama i potrošnju koja daleko prevazilazi prosjek. Međutim, nova analiza pokazuje da njihov uticaj na klimatske promjene ne proizlazi prvenstveno iz onoga što troše, već iz onoga što posjeduju.
Prema podacima koje je objavio Greenpeace, najveći dio odgovornosti za emisije gasova sa efektom staklene bašte među najbogatijim ljudima na svijetu povezan je sa njihovim vlasništvom nad kompanijama, finansijskim ulaganjima i drugom imovinom. Od naftnih kompanija i energetskih projekata do velikih investicija u nekretnine, imovina superbogatih povezana je sa ogromnim količinama emisija koje doprinose zagrijavanju planete.
Procjenjuje se da najbogatijih 1% ljudi na svijetu, zahvaljujući svojim vlasničkim udjelima i investicijama, kontroliše približno četvrtinu ukupnih godišnjih globalnih emisija gasova sa efektom staklene bašte. Na osnovu tih podataka, Greenpeace je pokušao da izračuna takozvani „klimatski dug“ ultra-bogatih pojedinaca. Riječ je o procjeni štete koja se može pripisati emisijama povezanim sa imovinom koju posjeduju.
Rezultati su zapanjujući. Prema ovoj računici, najbogatiji ljudi na svijetu svake godine uzrokuju gotovo bilion američkih dolara klimatske štete.
Clara Thompson, vodeća kampanjka Greenpeace International-a za socioekonomske sisteme, kazala je za The Guardian da sve više građana postavlja pitanje pravednosti postojećeg sistema.
„U trenutku kada se ljudi suočavaju sa rastućim računima za energiju, sve većim troškovima života i sve izraženijim posljedicama klimatskih promjena, mnogi se pitaju zašto obična domaćinstva treba da nose toliki dio tereta, dok neki od najbogatijih ljudi na svijetu nastavljaju da ostvaruju profit od industrija koje pokreću ovu krizu“, rekla je Thompson.
Analiza Greenpeacea pokazuje da je najbogatijih 1% svjetske populacije povezano sa oko 40% svih emisija koje proizlaze iz vlasništva, odnosno emisija koje stvaraju kompanije, a koje se pripisuju privatno posjedovanoj finansijskoj i materijalnoj imovini. Ova kategorija emisija obuhvata približno 60% ukupnih globalnih emisija ugljenika.
U grupu najbogatijeg jednog procenta ulaze osobe čije bogatstvo prelazi približno dva miliona dolara. Za ulazak među najbogatijih 0,1% potrebno je više od sedam miliona dolara imovine, dok najbogatijih 0,01 odsto čine pojedinci čije bogatstvo premašuje 38 miliona dolara.
Sa druge strane, donja polovina svjetske populacije po bogatstvu odgovorna je za svega 3% emisija zasnovanih na vlasništvu.
Thompson smatra da upravo koncept emisija zasnovanih na vlasništvu otkriva dio problema koji često ostaje van fokusa javnih rasprava.
„Ovo nije samo priča o privatnim avionima i luksuznom načinu života. Kada je riječ o zagađenju koje stvaraju ultra-bogati, vlasništvo je još važnije od same potrošnje. Veliki dio emisija povezan je sa posjedovanjem imovine i investicija koje intenzivno koriste fosilna goriva i proizvode velike količine ugljenika“, kazala je ona za The Guardian.
Prema njenim riječima, klimatske politike su godinama uglavnom bile usmjerene na ponašanje potrošača, dok su pitanja vlasništva i investicija ostajala u drugom planu.
„Naši nalazi sugerišu da bi mnogo više pažnje trebalo posvetiti onome što ljudi posjeduju i u šta ulažu svoj novac“, navela je Thompson.
Jedna od mogućih mjera za smanjenje ove neravnoteže, smatra Greenpeace, jeste uvođenje poreza na bogatstvo.
„Klimatski dug je pitanje odgovornosti. Ako prihvatamo princip da oni koji su najviše doprinijeli problemu treba da daju i najveći doprinos njegovom rješavanju, onda je sasvim opravdano postaviti pitanje da li taj princip treba primijeniti i na ekstremno bogatstvo“, kazala je Thompson..
Istovremeno, posebni podaci pokazuju da su velike banke i drugi finansijski investitori prošle godine uložili oko 900 milijardi dolara u sektor fosilnih goriva, uprkos obećanjima koja su mnogi od njih dali prije pet godina da će ograničiti takva ulaganja.
Pitanje odgovornosti najbogatijih za klimatsku krizu sve češće se povezuje sa rastućim ekonomskim nejednakostima širom svijeta. Kako se jaz između najbogatijih i ostatka stanovništva produbljuje, raste i interesovanje za to koliki je stvarni uticaj bogatstva na životnu sredinu.
Dodatni podsticaj toj raspravi dao je izvještaj koji je prošle sedmice predstavio francuski ekonomista Thomas Piketty. U njemu se navodi da bi čovječanstvo moglo živjeti pravednije i unutar ograničenih resursa planete ukoliko bi se prekomjerno bogatstvo snažnije oporezivalo, a siromašnijim slojevima društva omogućilo da zadrže veći dio vrijednosti koju stvaraju svojim radom.
Ove teme mogle bi biti među važnijim pitanjima i na predstojećim međunarodnim klimatskim pregovorima. Vlade iz cijelog svijeta, izuzev Sjedinjenih Američkih Država, trenutno su okupljene u Bonu u Njemačkoj na dvosedmičnim razgovorima koji prethode klimatskom samitu Ujedinjenih nacija COP31, zakazanom za novembar.
Među temama koje privlače veliku pažnju nalazi se i koncept pravedne tranzicije, odnosno načini da se radnicima čija su radna mjesta vezana za industrije fosilnih goriva omogući aktivno učešće u ekonomiji sa niskim emisijama ugljenika.
Rasprava o klimatskoj odgovornosti tako sve manje ostaje ograničena na individualne navike i potrošnju, a sve više se usmjerava na pitanje ko posjeduje kapital, gdje se taj kapital ulaže i koliki trag takve odluke ostavljaju na planetu.
J.M.
Izvor: The Guardian
Naslovna fotografija: Unsplash
