Obuzdavanje klimatskih promjena nikada nije bilo jednostavan zadatak. Promijeniti energetski sistem čitave planete, zasnovan na fosilnim gorivima i potrebama milijardi ljudi, nije nešto što se može postići preko noći – ni tehnički, ni politički. Ipak, čini se da je danas taj zadatak teži nego ikad.
Krajem jula, Američka agencija za zaštitu životne sredine (EPA) najavila je povlačenje svoje ključne nadležnosti za regulisanje emisija gasova staklene bašte, čime je nastavljen kurs predsjednika Donalda Trampa ka obesmišljavanju klimatskih politika. Paralelno, napadi na samu klimatsku nauku postaju sve žešći.
Ni Evropa nije imuna na klimatske izazove – rat u Ukrajini doveo je do rasta vojnih budžeta, što ograničava prostor za ulaganja u zelene politike. Istovremeno, raste i politički otpor među biračima. Neki smatraju da je tranzicija preskupa, drugi vjeruju da bi teret trebalo da snose „oni drugi“. U siromašnim zemljama, koje su istorijski emitovale daleko manje gasova staklene baste od onih bogatijih, raste nezadovoljstvo prema zelenim politikama koje doživljavaju kao strane i neosjetljive na lokalne potrebe za energijom.
Na sve to, mnoge velike globalne kompanije, iako i dalje rade na održivosti, sve manje o tome govore javno. Vjetar u leđa klimatskoj akciji, koji je postojao u prethodnim godinama, sve više zamjenjuje tišina, oprez i politički kalkulisan pristup.
Tehnologija napreduje, ali politika kaska
Uprkos svemu, svijet nikada nije imao bolje tehničke mogućnosti za dekarbonizaciju. Cijene čiste energije rapidno padaju, a potražnja za solarnom, vjetroenergijom i baterijama raste. Tržišna dinamika sve više ide u korist zelenih rješenja, koja se šire čak i u zemljama koje vode regresivne politike. Čak će i SAD, iako usporene pod administracijom koja odbacuje klimatske ciljeve, bilježiti smanjenje emisija — iako znatno sporije nego što bi mogle.
Međutim, glavni kamen spoticanja ostaje politika. Mnogi građani ne vjeruju da su ciljevi „nulte neto emisije“ (net zero), na koje su se obavezale pojedine vlade, u njihovom interesu. Neki osjećaju da bivaju iskorišćeni— da skupo plaćaju za neefikasne politike, dok drugi emituju nesmetano i bez posljedica. Posebno frustrira poređenje sa Kinom, koja danas emituje više gasova staklene bašte nego Evropa i SAD zajedno.
Ipak, naučna osnova cilja ‘net zero’ je jasna: da bi se zaustavilo globalno zagrijavanje, mora se zaustaviti i rast koncentracije gasova staklene bašte u atmosferi. To podrazumijeva ili potpunu eliminaciju emisija ili uspostavljanje ravnoteže – da se iz atmosfere ukloni onoliko koliko se i ispusti. Ta logika je neizbježna.
Politička strategija ‘net zero’ ima svoje prednosti: definisan cilj, jasan vremenski okvir, mjerljiv napredak. Ambiciozni ciljevi često inspirišu akciju — ne znamo šta možemo dok ne pokušamo.
Ali ostvarenje tog cilja u bliskoj budućnosti zahtijevalo bi brze, duboke i bolne rezove u emisijama. Za zemlje koje još nijesu ni počele bilježiti pad emisija, što je slučaj sa većinom svijeta, najdrastičnije mjere morale bi se sprovesti odmah. Takvi scenariji nisu samo politički neprihvatljivi, već su često i fizički teško ostvarivi.
Potrebna je politika mogućeg, a ne savršenog
Ako ciljevi nisu realni i ne dobijaju široku podršku, moraju se redefinisati. Međutim, potpuno napuštanje strogo postavljenih ciljeva moglo bi obeshrabriti ekološke pokrete, ohrabriti klimatske skeptike i dodatno otežati razumne reforme. Zato je možda bolje učiniti ih fleksibilnijim — više kao okvir ili smjernicu, a manje kao dogmu. To neće odgovarati onima koji vjeruju da se svi problemi rješavaju „čistom političkom voljom“, ali kako je rekao Oto fon Bizmark – politika je umjetnost mogućeg.
Neki političari to razumiju. Mark Karni, premijer Kanade i ekonomista, zagovara da je najefikasniji način smanjenja emisija – njihovo oporezivanje. Ipak, zbog otpora birača, brzo je ukinuo one djelove sistema koji su ih direktno pogađali.
Mnoge vlade su, umjesto da oporezuju zagađenje, odlučile da subvencionišu njegovu prevenciju. Neke od tih subvencija su bile uspješne. Veća potražnja pokrenula je pozitivnu spiralu: više proizvodnje, niže cijene, lakša dostupnost. Danas su solarna energija, vjetroelektrane i baterije dovoljno jeftini da se šire čak i bez subvencija. Tržište nastavlja gurati dekarbonizaciju naprijed.
Ipak, subvencije i dalje iskrivljuju tržišta i često daju manje rezultata za više novca, u poređenju sa uvođenjem cijene na emisije. Zato je, gdje god je politički moguće, pametnije naplaćivati emisije – posebno kada to ne utiče direktno na potrošače. Istovremeno, potrebno je ukinuti subvencije koje aktivno štete klimi, poput onih koje se i dalje dodjeljuju fosilnim gorivima.
Osim toga, neophodno je raditi na ublažavanju tereta tranzicije za obične ljude. Ne treba ih prisiljavati da kupuju toplotne pumpe ako nema dovoljno stručnjaka za njihovu ugradnju. Potrebno je olakšati prelazak na električna vozila kroz izgradnju infrastrukture za punjenje i uvoz jeftinijih modela iz Kine. Ista logika važi i za prilagođavanje klimatskim promjenama: francuska političarka Marin Le Pen nije slučajno naišla na odobravanje kad je istakla da elita ima klima uređaje, a narod ne.
Tramp kao upozorenje i priče koje nadahnjuju
Dok je Donald Tramp predsjednik, Amerika igra neobičnu ulogu – primjer šta se dešava kada se klimatska politika sistematski podriva. Iako neke tehnologije, poput napredne geotermalne energije ili fuzije, imaju podršku s obje strane političkog spektra, Trampova administracija podriva temelje američke energetske tranzicije. U vremenu kada potražnja za energijom raste, uključujući i potrebe vještačke inteligencije, a prioritet je nacionalna bezbijednost, rast cijena je neizbježan. Pokušaji da se izgradi konkurentna industrija obnovljive energije koja bi parirala Kini, biće ugušeni.
Uprkos svemu, većina birača širom svijeta i dalje više cijeni čisti vazduh nego zagađenje, i radije bira sigurnu budućnost nego onu punu neizvjesnosti. To su mnogo snažniji pozivi na akciju od apstraktnih ciljeva. Priče koje ljudima daju osjećaj da učestvuju u pozitivnim promjenama i dalje inspirišu. I ideja da više nijesu izloženi nestabilnosti cijena fosilnih goriva ostaje izuzetno privlačna.
Politika mogućeg možda zvuči skromno, ali ona bi mogla klimatskoj tranziciji dati čvršću i održiviju osnovu — i ponuditi novu nadu. A upravo to je ono što borci protiv klimatskih promjena danas moraju ponuditi svijetu.
Izvor: The Economist
Naslovna fotografija: Unsplash, Ardian Pranomo
