Crna Gora je krajem prošle godine napravila važan korak ka sistematskom praćenju vrsta koje su unesene izvan svog prirodnog područja, a zatim se proširile dovoljno brzo da ugroze domaće ekosisteme i ljudske djelatnosti. Vlada je u decembru 2025, na predlog Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, usvojila Informaciju o planovima monitoringa za invazivne strane vrste, zajedno sa predlozima samih planova.
Planovima su određeni metodi praćenja, nadležne institucije, protokoli, učestalost terenskog rada i način izvještavanja. Njihova svrha nije samo da se zabilježi prisustvo neke nove biljke ili životinje, već da se na vrijeme uspostave mjere prevencije, kontrole i suzbijanja, kao i sistem ranog upozoravanja.
Administrativni jezik takvih dokumenata lako može prikriti ono zbog čega su potrebni. Jedan od primjera već se nalazi u crnogorskom moru.
Riba lav više nije usputni gost u Jadranu
Ronioci i ribari duž crnogorske obale sve češće prijavljuju susrete sa ribom lav (Pterois miles). Prvi potvrđeni nalaz u crnogorskim vodama zabilježen je krajem oktobra 2022. kod rta Volujica. Jedinka je snimljena na stjenovitom dnu, na približno 15 metara dubine, a snimak je načinio lokalni podvodni ribolovac i proslijedio ga Institutu za biologiju mora u Kotoru. Od tada Institutu stižu fotografije i snimci ribara, ronilaca, kupača i turista iz različitih djelova primorja, a sa ribom lav susretali su se i njegovi istraživači tokom ronilačkog rada.
Ono što je prije nekoliko godina u Jadranu bilo rijedak nalaz, danas se registruje duž velikog dijela njegove obale. I istraživači splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo potvrdili su 122 opažanja ribe lav uz hrvatsku obalu između juna 2024. i januara 2025. Najviše ih je bilo oko Lastova i Visa, dok je među područjima uz kopno prednjačio Dubrovnik.
Riba lav prirodno naseljava Indopacifik i Crveno more. U Sredozemlje je dospjela kroz Suecki kanal, kao jedna od takozvanih lesepsijskih vrsta, a prvi put je zabilježena uz levantinsku obalu 1991. godine. Više od dvije decenije nije uspjela da uspostavi stabilnu populaciju, ali su novi nalazi od 2012. u sjevernom Libanu označili početak bržeg širenja kroz istočni Mediteran.
Do Jadrana je stigla postepeno. Prva opažanja zabilježena su u julu 2019. uz obale Pulje i Albanije, a novo opažanje uslijedilo je u avgustu 2020. kod mjesta Torre Canne, u blizini Brindizija. U avgustu 2021. jedinka je snimljena kod Visa, a godinu kasnije i u crnogorskim vodama. Naučni rad o njenom dolasku u Jadran prati upravo taj pravac širenja, dok istraživanja istočnog Jadrana ukazuju da joj zagrijavanje mora pogoduje i povećava vjerovatnoću trajnog opstanka.
Riječ je o prilagodljivom predatoru koji se hrani manjim ribama, rakovima i drugim beskičmenjacima. Ima malo prirodnih neprijatelja, a njene larve morskim strujama mogu preći velike udaljenosti. Naučnici smatraju da raspored novijih nalaza uz istočnu obalu Jadrana odgovara opštem kretanju morskih struja i naseljavanju larvi. Činjenica da je riba lav nalažena i zimi, u plitkim uvalama i pri relativno niskim temperaturama, pokazuje da joj uslovi u srednjem i južnom Jadranu više ne predstavljaju ozbiljnu prepreku.
Njene otrovne bodlje služe za odbranu; riba nije agresivna prema ljudima, ali ubod pri slučajnom dodiru ili neopreznom rukovanju može izazvati snažan i dugotrajan bol, znojenje i teškoće sa disanjem, a u težim slučajevima i ozbiljnije posljedice. To je neposredan zdravstveni razlog za oprez. Mnogo šire pitanje, međutim, odnosi se na ono što invazivne vrste mogu učiniti ribarstvu, proizvodnji hrane, dostupnosti vode i, na kraju, opstanku ljudi na prostoru od kojeg žive.
Ekološka promjena kao razlog za odlazak
Novi rad objavljen 26. juna 2026. u časopisu Frontiers in Conservation Science tom pitanju pristupa iz ugla koji je nauka dugo zanemarivala. Njegovi autori, nezavisna konsultantkinja za zaštitu prirode Džejmi Rizer i stručnjak za invazivne vrste iz neprofitne organizacije CABI Arne Vit, tvrde da invazivne strane vrste treba prepoznati kao uzrok prisilnih migracija, uz ratove, prirodne katastrofe i klimatske promjene.
To svakako ne znači da je svako pojavljivanje strane vrste uvod u raseljavanje, već da postoje sredine u kojima je invazija uništila pašnjake, usjeve, ribolovna područja ili pristup vodi u mjeri koja je ljudima oduzela mogućnost da ostanu. Takvi odlasci već su se dogodili, ali ih nijedna država ne evidentira kao raseljavanje izazvano invazivnim vrstama. Zbog toga ne postoji ni procjena koliko je ljudi na taj način napustilo svoje domove.
Rizer i Vit podsjećaju da se biologija invazija decenijama uglavnom bavila biljkama, životinjama i promjenama u ekosistemima. Mnogo manje pažnje posvećeno je ljudima čiji rad, hrana i prihodi zavise od prostora koji te vrste mijenjaju.
„U slučaju invazivnih stranih vrsta, premalo pažnje posvećeno je vezi između njihovog širenja i prisilnih migracija“, upozorio je Vit. Vidljiviji problemi, poput klimatskih promjena i prirodnih katastrofa, često potisnu iz javnosti posljedice koje invazivne vrste ostavljaju na ljudske živote, iako su ti procesi često međusobno povezani. Migracije, dodao je, postaju sve veći globalni problem.
Kaktus koji je ispraznio pola imanja
Jedan od najupečatljivijih primjera dolazi iz kenijskog okruga Laikipija. Službenik zadužen za stočarstvo izvijestio je da se kaktus Opuntia stricta proširio na dvije trećine zajedničkog stočarskog imanja Mukurian. Na njemu je živjelo i radilo 1.200 poljoprivrednika. Polovina je otišla.
Razmjere promjene vide se i u zasebnom istraživanju sprovedenom u istom području. Gotovo 80% ispitanika reklo je da lično poznaje najmanje deset porodica koje su zbog kaktusa napustile svoje domove. Biljka nije bila jedini pritisak na te zajednice, ali je zauzela zemlju od koje su zavisili i dodatno suzila mogućnost da na njoj opstanu. Na imanju Mukurian invazivni kaktus nije samo promijenio pejzaž: za sobom je ostavio upola manje ljudi.
Australija je mnogo ranije iskusila koliko brzo ista vrsta može potisnuti poljoprivredu. Do 1912. Opuntia stricta se proširila na četiri miliona hektara Novog Južnog Velsa i Kvinslenda. Do 1920. zahvaćena površina porasla je na 23 miliona hektara. Poljoprivrednici su godišnje odustajali od približno 400.000 hektara, a ukupno je iz proizvodnje izbačeno deset miliona hektara zemljišta.
Polja na koja radnici više nijesu mogli da uđu
Ponekad nije potrebno da invazivna vrsta prekrije zemlju. Dovoljno je da rad na njoj učini neizdrživim. Mali vatreni mrav ima ubod toliko bolan da radnici izbjegavaju polja koja je zaposjeo. U Novoj Kaledoniji, na Galapagoskim ostrvima i u Francuskoj Polineziji zbog njega su napuštana čitava poljoprivredna imanja.
Najviše su bile pogođene plantaže kafe i citrusa, jer se njihovi plodovi moraju brati ručno. Mrav istovremeno uspostavlja uzajamno koristan odnos sa biljnim vašima i drugim štetočinama koje se hrane biljkama. On ih štiti, a one mu obezbjeđuju hranu. Posljedica za poljoprivrednika je dodatni pad prinosa i još zemlje koja izlazi iz proizvodnje.
Odlazak se u takvim slučajevima rijetko događa odjednom. Najprije se smanji broj dana tokom kojih se može raditi, zatim prinos i prihod, a na kraju domaćinstvo procijeni da više nema od čega da živi. Upravo zbog tog sporog toka ovakvo raseljavanje često ostaje izvan statistike.
Rijeke i lagune bez ribara
Vodeni zumbul problem stvara na drugi način. Na površini vode formira guste plutajuće prekrivače koji zaustavljaju sunčevu svjetlost i smanjuju količinu kiseonika ispod njih. Time mijenja čitav vodeni sistem, ali i svakodnevni život ljudi koji od njega zavise.
U slivu rijeke Vuri, u blizini Duale u Kamerunu, nakon dolaska vodenog zumbula broj aktivnih ribara smanjen je za 60%. Lokalni ulov opao je za 76%. U zalivu Vinam u Keniji zatvoreni su pogoni za preradu ribe, zaustavljen je saobraćaj čamaca, a ribarska mjesta uz obalu ostala su prazna.
Na laguni Tano u Gani biljka je postala fizička prepreka. Poljoprivrednici više nisu mogli da dođu do svojih njiva kako bi ih obrađivali ili ubrali ljetinu. Na kraju su zemlju ostavili za sobom.
Ovi primjeri pokazuju da invazivna vrsta ne mora neposredno ugroziti čovjeka da bi ga potisnula iz prostora. Dovoljno je da presiječe pristup njivi, ukloni ribu iz vode ili učini rad opasnim i neisplativim.
Upozorenja koja je istorija već dala
Neki od najpoznatijih migracionih talasa u istoriji takođe imaju biološku pozadinu, iako se danas rijetko opisuju jezikom invazivnih vrsta.
Patogen koji izaziva plamenjaču krompira stigao je četrdesetih godina 19. vijeka iz Sjeverne Amerike u Irsku, preko Belgije. Između 1845. i 1852. približno milion ljudi umrlo je od gladi i povezanih bolesti. Najmanje još 1,3 miliona napustilo je zemlju, odlazeći uglavnom u Sjevernu Ameriku, Veliku Britaniju i Australiju.
Evropski kunići izazvali su sličan pritisak na zemlju, mada bez tako velikog broja ljudskih žrtava. Doseljenici su još u 15. vijeku napustili jedno naselje na portugalskom ostrvu Porto Santo pošto su kunići ogolili okolno zemljište.
Kada su 1859. dospjeli u Australiju, poljoprivrednici širom zemlje napuštali su imanja na kojima su životinje pojele vegetaciju sve do gole zemlje. Na Novom Zelandu, gdje su uneseni 1862, kunići su stoku ostavljali bez hrane. Do 1887. doprinijeli su napuštanju pola miliona hektara poljoprivrednog zemljišta.
Nauka je dugo gledala na drugu stranu
Odsustvo pouzdanih podataka nije slučajno. Kada su istraživači 2017. pregledali više od 9.000 naučnih radova o invazivnim vrstama, ustanovili su da se samo 4,4% makar djelimično bavilo društvenim posljedicama. U kasnijem pregledu Katarine Kapitze i saradnika taj udio procijenjen je na svega 0,6% u najnižoj procjeni.
Ni istraživanja održivosti nisu popunila prazninu. UNESCO je 2021, u analizi 56 tema povezanih sa održivošću, utvrdio da se invazivne vrste pominju u svega 0,1% naučnih radova.
Ista slijepa tačka postoji u javnim politikama. Agencija Ujedinjenih nacija za izbjeglice i Centar za praćenje internog raseljavanja bilježe razloge zbog kojih ljudi napuštaju domove, ali invazivne vrste nisu među uzrocima koje prate.
Najezda kaktusa i građanski rat mogu isprazniti istu dolinu, ali će se u međunarodnim podacima vidjeti samo jedan od ta dva uzroka.
Broj koji još ne postoji
Rizer i Vit pažljivo određuju granice sopstvenog rada. Zajednice koje opisuju nisu bile izložene samo biološkoj invaziji. Na njih su istovremeno djelovali suša, siromaštvo, državne politike i drugi društveni i ekonomski pritisci. Invazivna vrsta djelovala je zajedno sa tim okolnostima, a ne umjesto njih.
Zato njihov rad nije novi globalni skup podataka iz kojeg se može izračunati koliko je ljudi raseljeno. To je sinteza postojećih studija slučaja i izvještaja, sastavljena da pokaže vezu koju nauka i institucije do sada nijesu dovoljno istraživale.
Još niko nije izračunao koliko je ljudi moralo da ode zato što je invazivna vrsta uništila resurse od kojih su živjeli. Dok se takvi slučajevi ne budu bilježili na isti način kao raseljavanje izazvano ratom ili katastrofom, postojaće samo niz rasutih priča, bez ukupnog broja koji bi pokazao njihove stvarne razmjere.
Autori zato predlažu da vlade podatke o napuštanju zemlje usljed bioloških invazija dostavljaju istim organizacijama koje već prate raseljavanje unutar država i preko granica. Traže i da se invazivne strane vrste uključe u međunarodne sporazume i definicije koje se odnose na bezbjednost hrane i vode, kao i u politike biološke bezbjednosti.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Ryan Hagerty/U.S. Fish and Wildlife Service, Public Domain/ Wikimedia Commons
