Porast nivoa mora zabrinjava više od 410 miliona ljudi koji su u opasnosti da izgube svoje domove. Priobalni gradovi su zagušeni visokim zgradama i saobraćajem opterećenim putevima, nedovoljno iskorišćavajući kopno. Spajajući ove probleme, arhitekte širom svijeta su predložile potencijalno rješenje – plutajuće gradove.
Budućnost života na vodi izgleda kao radikalna promjena u odnosu na način na koji ljudi žive i rade danas. Svakodnevni primjeri iz prošlosti nam pokazuju nešto drugačije i mogu nas inspirisati da zamislimo šta bi naši gradovi mogli da postanu.
Prva ljudska naselja su procvjetala u blizini vodenih tijela, kao što su rijeke, jezera, močvare i mora. Nomadi su zahtijevali vodu za piće i lov, a zemljoradničke zajednice i za poljoprivredu. Zemlja je takođe bila najplodnija tamo gdje je bilo dosta vode. Kao rezultat toga, ljudi su se nastanjivali na raskrsnici kopna i mora, gradeći i razvijajući svoja naselja u oba smjera. Kampong Ajer u Bruneju, Makoko u Lagosu, Ganvie u Beninu i Mesopotamske močvare pružaju pogled na život na vodi. Oni su polazna tačka za razmišljanje kako će naše živote oblikovati nova naselja na vodenim površinama.
Savremenija ideja o priobalnim gradovima počela je da se pojavljuje 1960-ih sa projektom „Triton City” Bakminstera Fulera i planom Tokijskog zaliva Kenza Tangea. Ovi utopijski projekti su se razvili na postojećim idejama vodene arhitekture – predlažući moderne pogodnosti i napredne mreže mobilnosti. Arhitektura zasnovana na vodi obično je obuhvatala tektoniku poput kuća na stubovima, a u novije vrijeme i plutajuće okvire napravljene od šupljih plastičnih elemenata. Idealističke strukture koje su se nudile u modernističkoj eri imale su plutajuće strukture napravljene od čelika i istraživale nove metodologije održavanja zgrada na površini.
Sa napretkom tehnologije dolaze i inovacije. U 21. vijeku, arhitekte i javnost su počeli ozbiljnije da shvataju ideju vodenih gradova. Najpoznatiji dizajn trenutno je Oceanix City arhitekte Bjarkea Inglesa, razvijen u partnerstvu sa UN-Habitatom i tehnološkom firmom OCEANIX. Vizija za prvi svjetski prototip održivog grada na vodi biće smještena u Busanu, u Južnoj Koreji, važnom pomorskom gradu u regionu. Kolonija nalik na ostrvo bila bi usidrena za morsko dno biološkim stijenama u kojima bi se nalazili vještački koralni grebeni. Hrana bi se uzgajala na plutajućim farmama i putem akvakulture, a voda za piće bi se dobijala iz desalinizovane morske vode. Oceanix u svojim ranim konceptualnim fazama obećava potencijal.
Slični koncepti visoke tehnologije prikazani su i na projektu Lilypad – Vincenta Callebauta, Institutu Seasteading i Sub-Biosphere 2 projektu Fila Pauleia. Već ispred ovih vizija je najsavremeniji plutajući stambeni kompleks u Amsterdamu. S obzirom na eko-svijest Holandije, projekat pod nazivom Waterbuurt uspješno se nosi sa neposrednom prijetnjom porasta nivoa mora. U Lagosu se razvija novi priobalni grad putem melioracije zemljišta, slično projektima duž obale UAE.
Iako je vidljiva šteta po životnu sredinu podstakla razgovor o plutajućim gradovima, skepticizam i dalje ostaje. Pitanja o izvodljivosti, troškovima i stručnosti u izgradnji offshore infrastrukture tiču se zainteresovanih strana. Političke ideje oko jurisdikcije i vlasništva zahtijevale bi preispitivanje. Ovi skupi projekti mogu biti dostupni i pristupačni samo određenim slojevima društva. Ekolozi su takođe oštro kritikovali projekte melioracije zbog narušavanja okeanskih ekosistema i opasnosti od poplava.
Budućnost urbanog života može blisko oponašati njegovu manje poznatu prošlost. U vremenima neizvjesnosti, studije slučaja tradicionalne arhitekture i sistema autohtonih kultura mogu otvoriti vrata za nova učenja. Amfibijske zajednice (zajednice koje su živjele i na kopnu i na vodi) su dijelile svoje resurse, a koncepti vlasništva su uglavnom bili odsutni. Voda se posmatrala kao opšte dobro, a ekosistem kao dio njih samih. Naselja su građena da koegzistiraju sa ustaljenim obrascima prirode, doprinoseći onoliko koliko su izvlačila iz okoline. Polutrajne strukture – pošto nisu usidrene u zemlju – rasle su i smanjivale se organski prema potrebama zajednice.
Institut za ekonomiju i mir predviđa da će do 2050. godine preko milijardu ljudi živjeti u regionima koji nemaju adekvatnu infrastrukturu da izdrže porast nivoa mora. Ovom brzinom bilo bi potrebno više od 9.000 gradova Oceanix-a da presele klimatske izbjeglice. Plutajući gradovi nisu jedinstveno rješenje za podizanje nivoa mora i klimatske promjene, ali mogu biti uticajan korak ka sanaciji. Ova promjena će zahtijevati preispitivanje životnih obrazaca, pravnih struktura i ekosistema koje je napravio čovjek. Nova granica vodenih stilova života izgleda daje nadu.
Prir. N.B.
Izvor: www.archdaily.com
