U većini evropskih i svjetskih gradova, pomisao da neko usred urbanog centra uskoči u rijeku za osvježenje djeluje kao scena iz naučne fantastike. Međutim, u Švajcarskoj je to svakodnevnica. Ljudi svih generacija i profesija, od nastavnika i sudija do penzionera, koriste svoje slobodno vrijeme za kupanje u rijekama i jezerima, čak i kada temperatura vode ne prelazi osam stepeni.
Ta scena djeluje gotovo nestvarno ako znamo da je sredinom 20. vijeka Švajcarska imala jedne od najzagađenijih voda u Evropi. Rijeke su bile prekrivene pjenom, algama i leševima riba, dok je izlivanje neprečišćenih industrijskih i kanalizacionih voda bilo uobičajena praksa. Samo 14% stanovništva je 1965. godine bilo priključeno na postrojenja za preradu otpadnih voda, a kupanje u rekama poput Aarea i Limmata bilo je zabranjeno zbog zdravstvenih rizika.
Prekretnicu je donijela tragedija iz 1963. godine, kada je u popularnom planinskom odmaralištu Cermat izbila epidemija tifusa. Tri osobe su izgubile život, a gotovo 440 ih se razboljelo. Škole su pretvorene u privremene bolnice, a vojska je raspoređena na teren. Istraga je ubrzo pokazala da su zagađene vode bile izvor infekcije, što je izazvalo snažan pritisak javnosti da se hitno pristupi reformi upravljanja otpadnim vodama.
Već 1971. godine tretman otpadnih voda postaje zakonska obaveza. Danas je 98% stanovništva priključeno na moderne sisteme za preradu, a Švajcarska nosi reputaciju zemlje sa najčistijim rijekama i jezerima u Evropi. Prema podacima Evropske agencije za životnu sredinu iz 2023. godine, samo pet od ukupno 196 kupališta u zemlji ocijenjeno je kao lošeg kvaliteta.
„Vrlo visok kvalitet vode je važan za stanovništvo“, rekao je za The Guardian Mihael Matle, šef sektora za tehnologiju prerade otpadnih voda u kompaniji Holinger. „U Švajcarskoj zaista vodimo računa da voda ostane čista dok putuje kroz našu zemlju.“
Taj kvalitet dolazi po cijeni – država godišnje izdvaja oko 174 funte po glavi stanovnika za tretman otpadnih voda, gotovo duplo više nego u Engleskoj i Velsu. Ali Švajcarci znaju zašto plaćaju. Jer iza kristalno čiste vode ne stoji prirodna magija, već decenije ulaganja, preciznog planiranja i političke volje.
Pored konvencionalne obrade organskog otpada, Švajcarska je otišla korak dalje i postala prva zemlja na svijetu koja je 2016. zakonom uvela obaveznu obradu mikrozagađivača – hemikalija koje se ne vide golim okom, ali ostavljaju dugoročne posljedice po zdravlje ljudi i ekosistema. Tu spadaju antibiotici, antidepresivi, ljekovi za dijabetes i druge supstance koje završavaju u vodama putem kanalizacije.
„Ove supstance možda ne izazivaju probleme odmah, ali samo je pitanje vremena“, ističe Matle, naglašavajući da je pristup zasnovan na principu predostrožnosti.
U blizini Ženevskog jezera, postrojenje Villette je prvo koje obrađuje i mikrozagađivače. U sekundi preradi 250 litara vode. Najprije se uklanjaju smeće, ostaci hrane, pa čak i novac – jer se procjenjuje da kroz švajcarsku kanalizaciju godišnje prođe zlato u vrijednosti od 1,8 miliona dolara. Nakon toga, voda prolazi kroz bazene sa bakterijama koje razgrađuju organsku materiju, a zatim kroz slojeve aktivnog uglja koji apsorbuju hemikalije.
„Funkcioniše kao vaš stomak,“ objašnjava Frédéric Galley iz kompanije Services Industriels de Genève (SIG), koja upravlja postrojenjem. „Mnogi i ne znaju koliko je ovaj proces složen, ali sve što radimo – radimo u korist zajednice.“
Do sada je flterima za mikrozagađivače obuhvaćeno 37 postrojenja, a plan je da ih do 2040. bude oko 140, prema podacima Švajcarskog udruženja za vode (VSA). Pilot projekti pokazali su da je moguće ukloniti i do 80% zagađujućih supstanci uz prihvatljive troškove. Među preostalih 20% nalaze se i famozni PFAS – tzv. „vječne hemikalije“, koje se gotovo ne razgrađuju u prirodi. Matle naglašava da bi cilj trebao biti zabrana njihove upotrebe.
Ovaj pristup postao je uzor mnogim evropskim državama – stručnjaci iz Francuske, Belgije, Italije i drugih zemalja dolazili su u posjetu kako bi učili iz švajcarskog modela. „Kada je riječ o mikrozagađivačima, ispred susjeda smo 10 do 15 godina,“ rekao je Matle za The Guardian.
Pod utiskom švajcarskog napretka, Evropska unija je donijela odluku da sve stanice za preradu otpadnih voda koje opslužuju više od 10.000 ljudi do 2045. moraju imati kapacitete za uklanjanje mikrozagađivača. U Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer, takvi planovi još ne postoje, iako su u nekim od najzaštićenijih prirodnih područja pronađeni visoki nivoi antibiotika i drugih lijekova u vodi.
„Ljudi često ne znaju koliko je napora potrebno da se postigne ovakav kvalitet vode,“ kaže Matle, „ali znaju da im je to važno. Mislim da su Švajcarci zaista ponosni na svoje vode.“
I zaista – na obalama Ženevskog jezera, uz svjetlucavu površinu koja odražava planine i nebo, okupljaju se ljudi svih uzrasta. Djeca skaču po stijenama, prijatelji dijele piće, dok penzioneri svakodnevno plivaju u društvu.
„Ako nemaš prijatelje i društveni život, lako se zatvoriš u kuću i padneš u depresiju. Ovo je idealan lijek – hladna voda i prijatelji“, poručuje Paskal Bodin, član plivačkog kluba Le Givrés, koji je svakodnevno prisutan na jezeru.
Dok mnoge zemlje, uključujući i Crnu Goru, još traže izgovore, Švajcarska je pronašla rješenja. Njihove rijeke danas ne pričaju priču o otpadu, već o odlučnosti, znanju i viziji koja se pretače u svaku kap.
J.M.
Izvor: The Guardian
Naslovna fotografija: Fabrice Coffrini/AFP/Getty Images
