Ovih dana Crna Gora, kao i dobar dio Evrope, suočava se sa zastrašujućim talasom požara. Gotovo 90% njih rezultat su djelovanja ljudske ruke – bilo kroz nemar, bilo kroz direktno, namjerno izazivanje vatre. Plameni jezici koji gutaju šume, ugrožavaju domove i truju vazduh podsjetnik su na sve dublju pukotinu između čovjeka i prirode. Dim koji guši Podgoricu, šume koje nestaju kraj Kuča i Pipera, vatrene linije koje sijeku pejzaže između Budve i Bara… nisu samo ekološke katastrofe, već simboli civilizacijskog sljepila. U trenutku kad nam priroda doslovno šalje dimne signale upozorenja, postaje očigledno da otuđenje od prirode nije apstraktan pojam – ono već ima vrlo stvarne, opasne, zapaljive posljedice.
U takvom narativu, plamen nije samo fizički — već simbol našeg gubitka veze sa onim što nas čini ljudima: prirodom.
Veza ljudi sa prirodom opala je za više od 60 % od 1800. godine, gotovo savršeno prateći nestanak riječi koje se odnose na prirodu – poput rijeka, mahovine i cvjetanja – iz knjiga, pokazuje novo istraživanje.
Računarski modeli predviđaju da će nivo povezanosti sa prirodom nastaviti da opada, osim ako ne dođe do dubokih društvenih i političkih promjena – pri čemu su izlaganje djece prirodi od najranijeg uzrasta i radikalno ozelenjavanje urbanih sredina najučinkovitije mjere.
Studiju je sprovođio Majls Ričardson (Miles Richardson), profesor za “nature connectedness” (povezanost sa prirodom) na Univerzitetu Derby, koji je precizno pratio gubitak prirode iz ljudskih života tokom proteklih 220‑tak godina, koristeći podatke o urbanizaciji, smanjenju divljih vrsta u naseljima i, što je ključno, o tome da roditelji sve rjeđe prenose odnos prema prirodi na svoju djecu.
U istraživanju objavljenom u časopisu Earth, Ričardson je dokumentovao nestanak riječi o prirodi iz knjiga između 1800. i 2020. godine, s vrhuncem pada od 60,6 % zabilježenim oko 1990. godine.
Modeli predviđaju nastavak “izumiranja iskustva”, gdje buduće generacije gube svijest o prirodi jer je ona sve manje prisutna u urbanim naseljima, dok roditelji više ne prenose “orjentaciju” prema prirodnom svijetu. Druga istraživanja ukazuju da je upravo povezanost roditelja sa prirodom najjači prediktor toga hoće li i dijete razviti istu povezanost.
“Povezanost sa prirodom danas se smatra jednim od ključnih uzroka ekološke krize”, poručuje Ričardson za The Guardian. “Od vitalnog je značaja i za naše mentalno zdravlje. Povezuje dobrobit ljudi i prirode. Potrebna nam je transformacija ako želimo promijeniti odnos društva prema prirodi.”
Ričardson priznaje da ga je iznenadio obim promjena koje su potrebne da se preokrene gubitak veze sa prirodom. Povećanje biodiverziteta urbanih zelenih površina za 30 % možda izgleda ambiciozno, ali prema modelima, grad bi morao biti deset puta zeleniji da bi se zaista prekinuo pad potrebe za prirodom.
Takođe, mjere koje samo podstiču popularnu interakciju sa prirodom, pomažu mentalnom zdravlju, ali nisu dovoljne da zaustave međugeneracijski gubitak kontakta sa prirodom.
Efikasnije su one strategije koje kod djece i porodica njeguju svjesnost i angažman u prirodi — poput šumskih vrtića i obrazovnih programa koji djecu od najranijeg uzrasta povezuju sa prirodom.
Modeli takođe pokazuju da transformativne politike u ranom obrazovanju i urbanom dizajnu moraju biti implementirane tokom narednih 25 godina da bi porast povezanosti sa prirodom bio održiv. Ako se to učini, taj porast bi postao samoodrživ.
Ričardson podsjeća da možda nismo toliko daleko od mogućnosti promjene, budući da su sadašnje baze daleko niske. Na primjer, istraživanje je pokazalo da građani Šefilda u prosjeku provode samo četiri minute i 36 sekundi dnevno u prirodi. Ako se taj prosjek poveća deset puta — na 40 minuta dnevno — možda je to već dovoljno.
“Rad s porodicama i roditeljima na povezivanju djece sa prirodom — sa istinskim fokusom na međugeneracijski prenos — je ključan. Danas se puno priča o tome kako djecu povezati sa prirodom, ali ja radije kažem — nemojte ih ni odvajati. Novorođenče danas isto je kao i dijete rođeno 1800. Djeca su fascinirana prirodnim svijetom. Ključno je održati tu fascinaciju kroz djetinjstvo i obrazovanje, uz urbano ozelenjavanje. Postoje politike u tom smjeru, ali moramo misliti transformativno — ne +30%, nego +1 000%’’.
Ipak, na kraju se može konstatovati da postoji nada za kulturni pomak. Ričardson je bio iznenađen otkrićem da se učestalost prirodnih riječi u knjigama ponovo povećava — pad od 60,6% između 1800. i 1990. sada je smanjen na 52,4%.
“Da li je ovo izraz istinske ekološke svijesti? Je li to britanski trend pisanja o prirodi? Je li ‘pravo’ ili je tek artefakt podataka? Ne znam,” poručuje Richardson. “Takođe se posljednjih decenija bilježi porast interesovanja za duhovnost, što bi takođe moglo značiti da se ljudi ponovo povezuju s prirodom.”
Ako i dalje budemo živjeli kao da nismo dio prirode, priroda će nas na to podsjećati – svaki put jače, glasnije, opasnije. Požari, poplave, vrućine – to nisu “prirodne nepogode”, već posljedice nepovezanosti.
Vrijeme je da prestanemo tražiti rješenja izvan sebe. Rješenje počinje tamo gdje sve i počinje – u načinu na koji gledamo drvo, osluškujemo pticu, učimo dijete da nije iznad prirode, nego dio nje.
Jer ako izgubimo vezu s prirodom, gubimo i kompas – i prema planeti, i prema sebi.
Jasmin Murić
Izvor: The Guardian
Naslovna fotografija: Unsplash
