U prefekturi Niigata, na obali Japanskog mora, atmosfera oko nuklearne elektrane Kašivazaki-Kariva posljednjih dana podsjeća na vojnu zonu. Kamioni ulaze kroz strogo čuvane kapije, radnici proširuju glavni put, a duž ograde prekrivene žilet-žicom smještene su nadzorne kamere i policijske patrole koje motre na svaki pokret, čak i na posjetioce obližnje plaže, sa koje se jedino jasno vide reaktori, uokvireni snijegom pokrivenim planinama Jonejama.
Kada radi punim kapacitetom, Kašivazaki-Kariva proizvodi 8,2 gigavata električne energije, što je dovoljno za snabdijevanje nekoliko miliona domaćinstava. Prostire se na čak 4,2 kvadratna kilometra i predstavlja najveću nuklearnu elektranu na svijetu. Ali, od 2012. godine, postrojenje ne proizvodi ni jedan vat struje – zatvoreno je, kao i mnoge druge elektrane u Japanu, nakon katastrofalne havarije u Fukušimi iz marta 2011. godine, kada je cunami izazvao topljenje tri reaktora i najgoru nuklearnu nesreću poslije Černobila.
Uprkos toj traumi, kompanija Tokyo Electric Power (Tepco), ista ona koja je upravljala postrojenjem u Fukušimi, planira da ponovo pokrene jedan od reaktora u Kašivazaki-Karivi, svega nekoliko sedmica uoči obilježavanja 15. godišnjice te tragedije i cunamija koji je odnio oko 20.000 života na sjeveroistoku Japana.
Planirano pokretanje reaktora broj 6 trebalo je da se dogodi sredinom januara, ali je odloženo zbog kvara na alarmnom sistemu tokom testiranja opreme, prenio je japanski javni servis NHK. Ipak, očekuje se da će reaktor biti pušten u rad u narednim danima, čime bi se električna mreža u širem području Tokija ojačala za oko 2%.
Za japansku vladu, to bi bio važan korak ka povratku nuklearnoj energiji, koja se sada sve češće promoviše kao nužna za postizanje klimatskih ciljeva i energetsku sigurnost zemlje. Ali, za mnoge od 420.000 ljudi koji žive unutar 30 kilometara od elektrane, ovo predstavlja prijetnju, a ne napredak.
„Šta me najviše brine? Sve,“ kaže za The Guardian Rjusuke Jošida (76), stanovnik sela Kariva, udaljenog manje od dva i po kilometra od postrojenja. „Planovi za evakuaciju su neefikasni. Zimi su putevi blokirani snijegom, a ovdje živi mnogo starijih ljudi. Šta je s njima? Ovo je pitanje ljudskih prava.“
Jošida je grnčar i član udruženja mještana koji žive u neposrednoj blizini elektrane. Smatra da su lokalne vlasti potpuno ignorisale volju građana, odbivši zahtjev da se organizuje referendum o budućnosti postrojenja. Protivnici ponovnog pokretanja ukazuju na zvaničnu anketu prefekture, sprovedenu krajem prošle godine, u kojoj je više od 60% stanovnika unutar 30 km od elektrane izjavilo da smatra kako nisu ispunjeni uslovi za ponovno pokretanje reaktora.
Tepco insistira da je iz havarije u Fukušimi izvukao važne lekcije i najavljuje ulaganje od 100 milijardi jena (oko 540 miliona eura) u prefekturu Niigata tokom naredne decenije, kao znak posvećenosti lokalnoj zajednici. Portparol kompanije, Tacuja Matoba, ze The Guardian naglašava da je „suština nuklearne energetike bezbjednost iznad svega, a razumijevanje lokalnog stanovništva preduslov za rad.“
U međuvremenu, 6.000 radnika Kašivazaki-Karive nije napustilo svoja radna mjesta tokom više od jedne decenije zastoja. Elektrana je opremljena dodatnim zaštitnim morskim zidovima, vodonepropusnim vratima, mobilnim dizel generatorima i flotom vatrogasnih vozila za hitne slučajeve. Instalirani su i novi filteri za kontrolu širenja radioaktivnog materijala.
Ali to, smatraju kritičari, nije dovoljno. Kazujuki Takemoto, član opštinskog vijeća Karive, podsjeća na seizmičku aktivnost u regionu i tvrdi da je iluzorno garantovati potpunu bezbjednost.
„Kažu da su poboljšali sigurnosne standarde, ali ja ne vidim nijedan valjan razlog da se reaktor ponovo pokrene. Nema ozbiljne rasprave o rizicima. To je jednostavno neshvatljivo.“
Nepovjerenje je dodatno pojačano nedavnom aferom u drugoj japanskoj elektroprivredi, Chubu Electric Power, koja je tokom regulatornog pregleda dva reaktora u elektrani Hamaoka falsifikovala podatke o seizmičkom riziku, što je izazvalo nove sumnje u kredibilitet nuklearne industrije.
„Kada vidite šta se dešava u Hamaoki, možete li ozbiljno vjerovati japanskoj nuklearnoj industriji?“ pita se Takemoto. „Nekada su govorili da je nuklearna energija neophodna, bezbjedna i jeftina… Sad znamo da je to bila iluzija.“
Dodatni razlog za zabrinutost su i seizmički rasjedi u blizini elektrane, koja je 2007. godine već pretrpjela oštećenja u zemljotresu jačine 6,8 stepeni, uključujući i požar u transformatoru. Tri tada aktivna reaktora automatski su se ugasila.
Vlada Japana, ipak, sve snažnije gura ka povratku nuklearnoj energiji, nakon što je broj reaktora u pogonu pao sa 54 prije Fukušime na samo 14 danas, uprkos činjenici da je 33 reaktora tehnički operabilno. Svaki novi pokušaj pokretanja susreće se sa snažnim lokalnim otporom.
U Kašivazaki-Karivi, simbolu ove borbe između politike, industrije i građanske volje, osjećaj ogorčenosti raste.
„Lokalne vlasti su poklekle pod pritiskom centralne vlade,“ kaže Jošida, pokazujući na sigurnosne kamere oko elektrane. „Prioritet svake vlasti treba da bude zaštita života građana. A mi imamo osjećaj da smo izdani. Japansko ‘nuklearno selo’, ta mreža političara, regulatora i kompanija, i dalje postoji. Samo treba da pogledate šta se ovdje dešava da biste to shvatili.“
J.M.
Izvor: The Guardian
Naslovna fotografija: Justin McCurry/The Guardian
