Crna Gora je formalno uvezala svoje klimatske obaveze sa međunarodnim i evropskim okvirom, od Pariskog sporazuma do procesa pristupanja EU, ali je suštinsko pitanje razlika između “obaveze na papiru” i stvarne otpornosti na poplave, suše, požare i toplotne talase, kazala je u razgovoru za Ecoportal direktorica Centra za klimatske promjene, Ivana Vojinovć.
Kako je dodala, naša država je relativno skoro, u julu 2025. godine, dobila “krovni” dokument – Nacionalni plan prilagođavanja na klimatske promjene za period 2025-2035, sa Akcionim planom 2025-2027. godina.
,,Time je ostvaren pomak ka planskom okviru za adaptaciju, ali je istovremeno jasno da je operativno sprovođenje i dalje neravnomjerno, često podređeno kapacitetima institucija, projektnoj logici i sporoj realizaciji investicija. Novi okvir upravljanja rizicima od poplava, uspostavljen je usvajanjem Planova upravljanja rizicima od poplava za Dunavski i Jadranski sliv krajem 2025. godine, a koji je usklađen sa Direktivom EU o poplavama, što je od posebnog značaja u kontekstu sve učestalijih ekstremnih hidroloških događaja, poput poplava koje su pogodile Crnu Goru početkom 2026. godine’’, ističe Vojinović.
Strategija za smanjenje rizika od katastrofa 2025-2030 prepoznaje, kako kaže, da ekstremni vremenski i klimatski događaji predstavljaju sistemsku prijetnju i eksplicitno insistira na jačanju sistema rane najave, kao i na unapređenju infrastrukture i kapaciteta na nacionalnom i lokalnom nivou.
,,Dakle, u ovim sektorskim i međusektorskim politikama koje se tiču klimatske otpornosti, vidljiv je pomak ka tretiranju klime kao razvojnog izazova. Ovdje valja pojasniti da bi bilo pogrešno zaključiti da prije 2025. godine nije bilo konkretnih mjera u odnosu na ekstremne vremenske uslove. One su postojale, ali su bile “rasute” po različitim politikama i često vođene logikom pojedinačnih rizika. Primjer su dokumenti civilne zaštite i upravljanja rizicima, poput Nacionalnog plana zaštite i spašavanja od poplava, Nacionalnog plana zaštite i spašavanja od požara i slično’’, ističe naša sagovornica.
U skladu sa gore rečenim, postavlja se pitanje da li se klimatske promjene prepoznaju kao razvojni izazov, odnosno da li su pretočene u „strateško upravljanje“, koje podrazumijeva stabilno političko vođstvo, budžetske odluke i dosljednu primjenu.
,,Naime, uprkos usvojenim dokumentima, u Crnoj Gori u stvarnoj političkoj i budžetskoj prioritizaciji klimatske promjene još uvijek ostaju u sijenci kratkoročnih političkih i ekonomskih interesa. U tom smislu, upravo Evropska komisija u Izvještaju o Crnoj Gori za 2025. godinu ukazuje na potrebu jačeg napretka u oblasti klimatskih promjena. Kada je riječ o prisutnim prevagama kratkoročnih politika u odnosu na strateško upravljanje klimatskim promjenama, najprije je potrebno naglasiti da klimatske politike često ulaze u konflikt sa modelom rasta koji se oslanja na brze prihode i investicione cikluse (turizam, intenzivna izgradnja, infrastrukturni projekti), gdje se rizici poplava, požara, nestašica vode ili degradacije ekosistema često potiskuju iza „hitnosti“ investicija. Drugo, adaptacija je politički manje „vidljiva“. Veliki dio mjera je preventivan (planiranje prostora, zaštita šuma, vodni režimi, standardi gradnje, rani sistemi upozorenja), a politički benefit se ne vidi odmah’’, pojašnjava Vojinović.
Ona dodaje, da procjene Svjetske banke za Crnu Goru, koje pokazuju da bi bez sveobuhvatne adaptacije, klimatske katastrofe mogle smanjiti BDP Crne Gore za čak 7.9% do 2050. godine, što jasno ukazuje na sistemski makroekonomski rizik, trebalo bi da stave ovu temu u rang strateškog ekonomskog pitanja, jer naglašavaju koliki je jaz između ambicije i finansijsko-institucionalne spremnosti.
,,Ovo znači da su klimatske promjene već prepoznate kao ozbiljan razvojni izazov, pa bi država morala ozbiljnije da unaprijedi ekonomske procjene, kako bi se dugoročni rizici u potpunosti ugradili u ekonomsko planiranje i javne politike. Treće, klima je tipično „horizontalna“ tema. Da bi postala strateško pitanje javne bezbjednosti i razvoja, mora biti ugrađena u rad resora finansija, prostornog planiranja, energetike, poljoprivrede, zdravlja, unutrašnjih poslova i lokalnih samouprava, uz jasnu odgovornost i mjerljive ciljeve. Četvrto, klimatske promjene se još uvijek ne percipiraju ni kao bezbjednosno pitanje. Naime, ako se pođe od bezbjednosnog okvira, Strategija nacionalne bezbjednosti jasno i eksplicitno ne obrađuje klimatske promjene kao zaseban bezbjednosni rizik u mjeri u kojoj to danas rade mnoge države i međunarodne organizacije. Dakle, ključna slabost ostaje implementacija’’, ističe ona.
Adaptacija na klimatske promjene je, kako kaže, skupa, multisektorska, često lokalna, i traži istovremeno zajedničko sagledavanje planiranja prostora, upravljanja vodama, javnog zdravlja, poljoprivrede, energetike i zaštite prirode, kako bismo blagovremeno imali izgrađene nasipe, rekonstruisane vodovode u sušnim zonama, ozelenjena urbana toplotna ostrva ili modernizovan sistem rane najave.
,,Dokaz da su obaveze zaista pretočene u konkretne mjere prilagođavanja ekstremnim vremenskim uslovima ne leži više u tome da li dokument postoji, nego u tome da li se mjere finansiraju, koordiniraju i realizuju na terenu, i to posebno na lokalnom nivou gdje se poplave, požari i toplotni talasi realno i dešavaju. Iz svega navedenog, najpreciznije se da zaključiti da klimatske promjene u Crnoj Gori još nijesu dosljedno „nadjačale“ kratkoročne politike i interese. Drugim riječima, strateški okvir se gradi, ali strateška disciplina (budžet, sprovođenje, kontrola, kontinuitet između izbornih ciklusa i stvarna integracija klimatskih rizika u razvojne odluke) i dalje zaostaje’’, zaključuje Vojinović.
Milena Vuković
