Neki ljudi tvrde da odmah prepoznaju miris stenica, drugi se zgražavaju od „mirisa mrava“, dok treći ne osjete ama baš ništa – ni u najgorim invazijama žohara. Da li je moguće da imamo tako različit nos za insekte? Nauka kaže: apsolutno da.
Čulo mirisa jedno je od naših najčudesnijih čula, sposobno da prepozna hiljade različitih hemikalija koje lebde u vazduhu u obliku molekula. Ljudi za to koriste stotine različitih receptora za mirise – svaki od njih je mala antena koja „hvata“ određene molekule i šalje poruku mozgu. Zanimljivo je da jedan jedini molekul može aktivirati više receptora, ali i da jedan receptor može biti osjetljiv na više različitih molekula.
Međutim, trik je u tome što ne posjedujemo svi isti set receptora. Genetske razlike među ljudima znače da će neki od nas određene mirise osjetiti snažno, dok će drugima isti ti mirisi biti potpuno neprimjetni. Jedan od najpoznatijih primjera ovog fenomena jeste korijander – dok ga neki opisuju kao svjež i citrusan, drugima miriše na sapun. Razlog? Genetski različiti receptori za miris.
Ista stvar se dešava kada je riječ o insektima. Dok jedni tvrde da osjećaju sladunjav, čak marcipanski miris stenica (Cimex lectulartus), drugi nemaju pojma da ih uopšte ima u prostoriji – iako ih ima desetine.
U prosjeku, svaki čovjek ima većinu receptora za miris – ali ne sve. Štaviše, gotovo polovina receptora u našem nosu ne funkcioniše uopšte jer su „pokvareni“ usljed mutacija u DNK. Zbog toga dvoje ljudi mogu imati isti receptor, ali će on kod svakoga raditi drugačije – osjetljivije ili slabije.
Zanimljivo je i to da mirisi insekata najčešće nastaju u dvije svrhe: za odbranu i za parenje. Smrdibube su najbolji primjer – njihov neprijatan miris tjera predatore na povlačenje. Sa druge strane, ženke mnogih vrsta puštaju feromone koje mužjaci „nanjuše“ i prate kroz vazduh – poput biološkog GPS-a.
Neke vrste, kao što su vatrene stenice (Pyrrhocoris apterus) i bubamare, ostavljaju hemijske tragove na zemlji ili biljkama kako bi se okupile na jednom mjestu. Svaki sljedeći član pojačava taj mirisni trag, dok se na kraju svi ne okupe – kao neka vrsta hemijskog dogovora.
Mirisi koje insekti proizvode često su toliko specifični da ih naučnici koriste kao hemijski „potpis“ za prepoznavanje vrsta. Na primjer, mužjak svilene bube (Bombyx mori) može osjetiti trag feromona koji ispušta ženka i do 11 kilometara udaljenosti – zahvaljujući ekstremno osjetljivim receptorima na svojim antenama. Kod neke vrste pčela iz roda Euglossa, mužjaci skupljaju mirisne molekule iz cvijeća ne da bi privukli partnerku direktno, već da bi kreirali sopstvenu parfemsku mješavinu, kojom se kasnije hvale – svojevrsni prirodni Chanel No. 5. U tropskim šumama, neki leptiri ispuštaju aromatične spojeve koji ne podsjećaju ni na šta uobičajeno – kombinaciju fermentisanog voća, amonijaka i začina – kao signal teritorije ili privlačnosti. Ovakve hemijske poruke, poznate kao semiohemikalije, predstavljaju jedan od najstarijih oblika komunikacije na planeti, koji je stariji od govora, pisma i svih poznatih jezika zajedno.
Za insekte, miris je osnovno orijentaciono čulo. Dok mi koristimo oči da se snalazimo, oni se bukvalno „provlače kroz život mirisima“. Njihov svijet je puno više hemijski nego vizuelan.
A da li ljudi mogu osjetiti sve te mirise? Ne baš. Entomolozi objašnjavaju da su feromoni za parenje obično izvan dometa ljudskog nosa – ali zato odbrambeni mirisi, posebno oni neprijatni, mogu biti itekako intenzivni.
U nekim slučajevima ne osjećamo miris samog insekta, već njegovih nusproizvoda – poput izmeta žohara, koji može ispuštati neugodan, „masni“ miris.
Još jedna zanimljiva stvar: kada neko kaže da osjeća miris mrava, može zapravo govoriti o određenoj vrsti – poput citronela mrava (Lasius interjectus), koji ispušta snažan citrusni miris kad se uznemiri. Drugi pak mogu misliti na vrstu koja ne proizvodi nikakav miris. Dakle, moguće je da se cijela rasprava o „mirisima mrava“ svodi na nesporazum – jer nije svaki mrav isti.
Sljedeći put kada neko kaže da osjeća miris insekta – nemojte ga odmah gledati čudno. Možda ima nos koji prepoznaje stvari koje vi ne možete. A možda je to dobra tema za sledeću večeru sa prijateljima… osim ako ne govorite o žoharima ili stenicama – tada možda ipak ne.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Unsplash
