U Crnoj Gori, otpadne gume nisu samo gomila otpada. One su simbol institucionalne nedorečenosti i društvenog nemara koji je decenijama ostajao neriješen. Dok se u mnogim evropskim zemljama demonstriraju razni kreativni i pragmatični načini da se ovaj materijal reciklira i upotrijebi kao sirovina, kod nas se stare gume još uvijek bahato bacaju uz puteve, u korita rijeka i u zarasle livade sve dok neko konačno, nakon intervencije malog broja građana ili medijskog pritiska, ne interveniše. S vremena na vrijeme slike guma rasutih na Ćemovskom polju podsjete nas da ovaj problem nije apstraktan: radi se o stotinama tona guma koje već godinama ‘dekorišu’ crnogorske pejzaže i nagomilavaju se kao podsjetnik na to kako se zakoni, kad je najvažnije, ne primjenjuju.
Ćemovsko polje, pseudostepa na periferiji Podgorice, već dugo je jedna od najupečatljivijih crnih tačaka upravljanja otpadom. Iako je nedavno uklanjanje 79 tona starih guma na momenat izgledalo kao uspjeh, ta deponija je samo vrh ledenog brijega problema nelegalnog odlaganja. Često navođenje vizuelnih prizora crnih gomila guma pored otpadnog šuta, i svakakvog drugog otpada, govori više od statistike: ovdje se, pored nebrige institucija, jasno ogledao i nedostatak efikasnog sistema sakupljanja i zakonskog okvira koji bi spriječio da se ovakav otpad pretvara u trajnu prijetnju zemlji, vodi i vazduhu koji udišemo.
Kao kuriozitet vrijedi pomenuti i slučaj iz 2017. godine kada je na nesanitarnu deponiju Vrtijeljka kod Cetinja istovareno čak 70 tona otpadnih guma – incident koji je tada bio glavna medijska tema, a zapravo je samo bio glasni alarm da se mora nešto raditi po pitanju suočavanja sa ovim izazovom. Međutim, mnogo trajniji i alarmantniji problem odvija se gotovo dvije decenije na Vrelima Ribničkim u Podgorici, gdje je paljenje guma postalo gotovo podrazumijevana praksa, i to ne u industrijskoj zoni, već uz samu rijeku, nedaleko od naseljenih područja. Godinama unazad, građani Podgorice izloženi su otrovnim oblakom gustog dima u kojem gori sve, od starih automobilskih guma do kablova i plastike. U pitanju nije ni izolovan slučaj ni vandalski incident, već dugoročni, sistemski propust države da zaštiti zdravlje ljudi i prirodu od onih koji gume vide kao priliku za zaradu na bakru, ne mareći za toksične posljedice koje se šire zrakom, talože u zemlji i ulaze u vodotokove. Ironija je u tome što su nadležni godinama znali gdje se to dešava i nijesu činili gotovo ništa.
Prvi znaci promjene u pristupu
U zemlji u kojoj su stare gume godinama završavale u rijekama, šumama, na livadama i ispod mostova, u zemlji gdje je njihovo paljenje postalo gotovo običajna praksa, svaka ozbiljna mjera djeluje kao tračak racionalnosti. I zaista, moguće je da se, nakon decenija ignorisanja i prebacivanja odgovornosti, situacija polako mijenja. Ne dramatično, ne revolucionarno, ali dovoljno da pobudi nadu da otpadne gume u Crnoj Gori konačno prestaju da budu “ničija stvar”.
Jedna od ključnih promjena vezana je za zakonodavni okvir. Iz Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera (MERS) za Ecoportal su pojasnili da je u Crnoj Gori, shodno važećem Zakonu o upravljanju otpadom, zabranjeno odlaganje cijelih ili zdrobljenih otpadnih guma na deponije, osim specifičnih kategorija poput guma sa bicikla ili onih većih od 1400 mm spoljnjeg prečnika. Takođe, imalac gume je u obavezi da je preda na za to predviđena mjesta u okviru sistema preuzimanja i obrade.
Postoji i poseban podzakonski akt – Uredba o načinu i postupku osnivanja sistema preuzimanja, sakupljanja i obrade otpadnih guma, ali iz Ministarstva najavljuju da je u toku izrada novog podzakonskog akta, čije donošenje se očekuje do kraja ove godine. Ono što se može smatrati ozbiljnim iskorakom jeste planirano uvođenje sistema proširene odgovornosti proizvođača (EPR), koje podrazumijeva da će proizvođači i uvoznici guma biti i organizaciono i finansijski odgovorni za upravljanje ovim otpadom. Implementacija ovog sistema u Crnoj Gori planirana je za drugu polovinu 2026. godine.
Iako nije rađena posebna analiza tokova guma, MERS ističe da je ovo pitanje prepoznato i obrađeno u novom Državnom planu upravljanja otpadom za period 2025–2029. Prema podacima Agencije za zaštitu životne sredine, tokom 2024. godine prikupljeno je i tretirano 16.773 tone otpada, dok je inspekcijski nadzor nad auto-servisima i vulkanizerima u toku novembra rezultirao pronalaskom 10.800 otpadnih guma koje nisu bile pravilno zbrinute.
Nova mašina – novi početak
Paralelno sa zakonskim koracima, na terenu se desila i konkretna, infrastrukturna promjena. Preduzeće Deponija d.o.o. iz Podgorice, koje upravlja Regionalnim centrom za obradu otpada, krajem oktobra 2025. pustilo je u rad specijalizovanu drobilicu za tretman otpadnih guma. Ova mašina, kapaciteta od 5 do 10 tona na sat, omogućava Deponiji da po prvi put sistematski i kontinuirano obrađuje i stare zalihe guma (koje su u njihovom krugu godinama dostizale do 2000 tona), ali i nove količine koje svakodnevno pristižu iz svih krajeva Crne Gore.
Iz Deponije za Ecoportal pojašnjavaju da se trenutno vrši primarna obrada, odnosno drobljenje na parčad veličine oko 5×5 cm, te da drobilica ima 32 noža na rotoru, odnosno pokretnoj osovini i 8 nepomičnih noževa. Od velike je važnosti da se otpadne gume detaljno pregledaju prije drobljenja kako u koš za drobljenje ne bi ušli strani predmeti, jer u tom slučaju može doći do oštećenje noževa.
Planirana je nabavka i sekundarne drobilice koja bi omogućila razdvajanje žice, tkanine i proizvodnju granulata, čime bi se stvorili uslovi za dalju industrijsku upotrebu i plasman sirovine u projekte kao što su tartan staze, mobilijar ili podloge za igrališta. Mađutim, za ovu svrhu potrebno je uvezati i ostale lokalne i državne institucije da bi se stvorile pretpostavke da se ovakva vrsta obrada gume finalizuje u gotov proizvod. Za sada se izdrobljeni materijal planira plasirati cementarama u Turskoj, ističu iz Deponije.
Deponija kao budući regionalni centar?
U Deponiji vjeruju da postoji realna mogućnost da upravo njihov centar postane regionalno čvorište za tretman otpadnih guma, što bi uz dodatne investicije i logistiku moglo imati i značan ekonomski efekat, iako se naglašava da tretman guma, kao i drugih posebnih tokova otpada, rijetko može biti isplativ bez državnih subvencija. U tom smislu, sistem EPR koji predviđa veću odgovornost proizvođača mogao bi biti ključan za finansijsku održivost ovakvih operacija.
Dug put, ali prvi koraci su tu
Dug je put do toga da Crna Gora otpadne gume ne doživljava kao smeće koje treba samo skloniti iz vidokruga, već kao resurs koji može imati ekološku, ekonomsku i infrastrukturnu vrijednost. Godinama smo posmatrali kako se ovaj specifičan otpad gomila na deponijama, zatrpava šume i obale rijeka, ili gori po ćoškovima naselja uz toksičan dim i neprijatnu tišinu nadležnih. Danas, ipak, imamo nešto drugačiji ton: institucije pokazuju znakove da razumiju složenost problema, donose se novi propisi, a na terenu se pojavljuje konkretna mehanizacija i volja da se stvari pokrenu.
Naravno, daleko smo od sistema koji bi mogao stati rame uz rame sa najboljim evropskim praksama. Nedostaju kompanije koje bi finalizirale proizvode od reciklirane gume, još uvijek nema razvijenog tržišta sekundarnih sirovina, a odgovornost proizvođača i dalje je više plan nego stvarnost. Ali prvi koraci su tu. Ako se nova pravila sprovedu kako je planirano, ako se uveže lokalni i državni nivo, ako EPR sistem zaživi i podrška preradi i reciklaži ne ostane samo na papiru, onda bi se zaista moglo desiti da se jednog dana Ćemovsko polje i Vrela Ribnička pominju ne kao mjesta sramote, već kao podsjetnici na epohu u kojoj smo konačno odlučili da se sa sopstvenim otpadom suočimo ozbiljno.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Unsplash
