Jugoistočno od Palagruže, morsko dno se spušta u Južnojadransku kotlinu – najdublji dio Jadranskog mora. Ona se proteže sve do Otranskih vrata, otvorenih ka Jonskom, a potom i Sredozemnom moru.
Na tim dubinama, koje dosežu i preko 1200 metara, odvijaju se procesi ključni za zdravlje i raznolikost jadranskog podmorja. Sve počinje tokom zimskih mjeseci, kada bura ohladi sjeverni Jadran.
Kako se temperatura mora snižava, voda postaje gušća, ponire u dublje slojeve i kreće prema jugu. Na putu do Otranskih vrata, ta hladna, kiseonikom i hranljivim materijama bogata voda, na nekoliko mjesta usporava i miješa se s okolnim slojevima mora.
Južnojadranska kotlina je jedno od ključnih mjesta koje ova voda „prozrači“ prije nego što nastavi put prema jugu. Zahvaljujući tom prirodnom mehanizmu – dotoku hranljivih materija u dubinske slojeve – ova kotlina postaje dom brojnim morskim vrstama.
Među njima su i neke od najugroženijih grupa kičmenjaka, ne samo u Jadranu i Mediteranu, već i globalno – hrskavičave ribe, odnosno morski psi, raže i himere.
Kako naučnici prate brojnost i način života tih vrsta u jadranskim dubinama? Odgovor se krije u saradnji s onima koji more „poznaju do srži“ – ribarima, roniocima i ljubiteljima mora.
Građanska nauka – dodatne oči na moru
Hrskavičave ribe sporo rastu, kasno polno sazrijevaju i imaju mali broj potomaka. Kombinacija tih osobina, zajedno s decenijama prekomjernog izlova, gubitkom staništa i klimatskim promjenama, ozbiljno ugrožava njihove populacije. Njihov brzi pad može pokrenuti lančane negativne efekte u morskim ekosistemima.
Prošle godine objavljen je prvi popis hrskavičavih riba Crne Gore, koji obuhvata 44 vrste. Istraživanje je sprovedeno kombinovanjem zvaničnog praćenja komercijalnog ribolova i podataka prikupljenih metodologijom građanske nauke. Rezultat: 1469 zabilježenih nalaza tokom 281 terenskog istraživanja, kao i dodatnih 1222 opažanja koje su prikupili građani.
Građanska nauka u širem smislu označava praksu javnog učešća i saradnje u naučnim istraživanjima sa ciljem širenja naučno utemeljenog znanja. Iako sama praksa postoji vjekovima, termin “građanska nauka” pojavio se 1990-ih i od tada dobija sve veći značaj.
Na Trećoj ihtiološkoj konferenciji jugoistočne Evrope (SEEIC 2025), održanoj u oktobru u Baru, Ivana Živković sa Klimatskog portala je razgovarala sa naučnicima iz Crne Gore i Hrvatske, kojima je upravo saradnja sa građanima pomogla da prate vrste u Jadranu.
Ilija Ćetković sa kotorskog Instituta za biologiju mora, jedan je od autora istraživanja na osnovu kojeg je sastavljen popis hrskavičnjača Crne Gore. Na pitanje kako koncept građanske nauke pomaže naučnicima u radu, Ćetković je za Klimatski portal objasnio:
„Na taj način imamo mnogo više očiju na moru nego što ima jedna naučna institucija poput našeg Instituta za biologiju mora ili splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo. Imamo ograničen broj ljudi, a ovako se to proširuje na mnogo veći broj.“
Slično tumačenje ima i njegov kolega sa istog instituta, ihtilog Aleksandar Joksimović.
„Mi kao naučnici jesmo prisutni na moru i na terenu, ali ne tako često i nemamo pristup detaljima koje ljudi svakodnevno doživljavaju. Tu prije svega mislim na ribare, ali i turiste i sve one koji su stalno u blizini mora.“
Prednosti i izazovi građanske nauke
Prednosti ovakvog pristupa su brojne: kvalitetni podaci o prisutnosti vrsta, širok prostorni i vremenski obuhvat, veće šanse za registrovanje rijetkih ili dotad nepoznatih vrsta, te ekonomičnost ovakvog načina prikupljanja podataka.
Ali, postoje i izazovi – ograničenost podataka, činjenica da su prikupljeni oportunistički (ne prema unaprijed utvrđenoj metodologiji), kao i mogućnost pristrasnosti. Građani češće prijavljuju opažanja rijetkih ili invazivnih vrsta, a većina prijava dolazi sa popularnih ribolovnih i turističkih lokacija.
„Ljudi uvijek šalju ono što im je interesantno – nešto što nikad nijesu vidjeli, što je šareno, veliko, malo ili ima bodlje. Tako možemo da nađemo vrste koje mi ‘promašimo’ u uzorkovanjima. Neke je gotovo nemoguće pronaći – previše su rijetke ili se prvi put jave na nekom mjestu. Zato je ovaj pristup koristan za rijetke i invazivne vrste. Ribar će prije sresti takvu vrstu nego mi“, kaže Ćetković.
Zato je, dodaje Joksimović, od ključnog značaja dobra povezanost naučnika i građana.
„Mi kao naučnici podatke obradimo i profiltriramo tako da, kad dođu do javnosti, budu potvrđeni. Jer dešavalo se da slušamo i razne poluinformacije koje šire paniku i zbunjuju.“
Branko Dragičević iz splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo (IZOR) za Klimatski portal ističe i dodatnu društvenu korist ovakve saradnje.
„Mislim da ljudi u tome pronalaze i lično zadovoljstvo – osjećaju se korisno, pomažu naučnicima, društvu, a ujedno zadovoljavaju i svoju radoznalost. Često nas pitaju o stvarima koje ne poznaju. Ako znamo – odgovorimo. Ako ne znamo – još bolje, znači da je u pitanju nešto novo.“
Građani u potrazi za invazivnom vrstom
Građani su splitskom institutu pomogli u praćenju širenja invazivne ribe lav, poznate i kao vatrenjača (Pterois miles), koja je u kratkom roku od povremene gošće postala stalni stanovnik Jadrana.
Kako je ranije pisano, ova riba je u Sredozemno more stigla iz Crvenog mora, preko Sueckog kanala. Može narasti do 35 cm, prepoznatljiva je po prugastom tijelu i raskošnim perajima. Ipak, iza te ljepote krije se opasnost.
Riba lav je predator i negativno utiče na populacije autohtonih riba, naročito mladih jedinki. Dodatno, sve njene bodlje su otrovne, a ubod izaziva snažan bol.
Od juna 2024. do januara 2025. godine, IZOR je prikupljao podatke o opažanjima ove ribe. Zaključci su objavljeni u naučnom radu pod nazivom: Invazija u toku: Izuzetan broj nalaza vrste Pterois miles u istočnom dijelu Jadranskog mora (hrvatska obala), a jedan od autora je i sagovornik Klimatskog portala. U navedenom periodu zabilježeno je 122 potvrđenih opažanja, što potvrđuje brzo širenje vrste u vodama istočnog Jadrana.
Podaci su najvećim dijelom prikupljeni zahvaljujući građanskoj nauci – dojavama ronilaca, lokalnog stanovništva, objavama na društvenim mrežama i u medijima.
„Dosta se oslanjamo na građansku nauku. Postoje dva načina njenog korišćenja. Jedan je oportunistički, pasivan – čekamo da nam se građani sami jave. Drugi je aktivni pristup – mi ih pitamo. Često radimo online ankete i inicijative. Na primjer, pitamo ‘da li ste vidjeli ovu vrstu’ i ljudi se jave. Nije uvijek ‘ja sam vidio ovo, recite mi šta je’, ponekad je i obrnuto“, navodi Dragičević.
Slična iskustva ima i Ćetković.
„Ima onih koji redovno šalju, a ima i onih koje treba da pitaš pa se jave. Ima i onih koji ne žele da dijele informacije iz svojih razloga – neko se boji da će biti kažnjen. Ali, kad se s njima lijepo porazgovara, uglavnom su spremni da pomognu – razumiju suštinu.“
Šta je potrebno da Jadran ostane Jadran?
Primjećuju li ribari posljedice klimatskih promjena, odnosno zagrijavanja Jadrana?
„Jadran postaje toplo more, prolazi kroz proces tropikalizacije. Najbolji indikatori su tropske vrste riba koje su kroz Suecki kanal prošle barijere saliniteta i našle novo stanište u Jadranu – najhladnijem i najsjevernijem dijelu Mediterana. Tako je nekada bilo, ali više nije.
Promjene su očigledne. Kolege iz Hrvatske su dobro pojasnile da nekoliko posljednjih zima nije bilo bure – a to znači da nije bilo ni obogaćivanja Jadrana kiseonikom ni hlađenja mora zimi, što je neophodno da bi Jadran ostao ono što jeste. Dugi toplotni talasi tokom ljeta doprinijeli su da se topla voda sa sjevera ‘spusti’ do srednjeg, pa čak i južnog Jadrana, što remeti ekosistem, zbunjuje ribe i druge organizme“, rekao je Joksimović za Klimatski portal.
Pored tropikalizacije, Jadran prolazi i kroz proces meridionalizacije – širenje južnih karakteristika prema sjeveru. Joksimović to objašnjava primjerom ribe strijelke (Pomatomus saltatrix).
„Nekada je boravila u južnom Jadranu, a sada se njen areal proširio skoro do Istre. Nije nova vrsta, ali je agresivna – širi se i brojčano i prostorno. Najviše štete pravi ribarima na ušću Neretve, jer svojim jakim zubima kida ribarske alate i cipole prepolovi. Ribari nisu spremni na ovakvu invaziju.
Problemi su veliki, ali moramo reagovati i tražiti rješenja – ne lokalno, već regionalno. Na moru nema granica, nema pasoša – bar u tom smislu morski organizmi su u prednosti nad nama“, zaključuje Joksimović.
Izvor: Klimatski portal
Prevod: J.M.
Naslovna fotografija: Free-pik
