Na prvi zalogaj, čokoladica sa blagom mliječnom korom, punjena kremom od pistaća i slatkastim, hrskavim kadaif vlaknima, djeluje kao simbol savršenog luksuza. I zaista, “Dubai čokolada” je u kratkom vremenu postala globalni hit, uz pomoć društvenih mreža i influensera. Iza slatkog uspjeha, međutim, krije se gorka istina – ne samo za džepove ljubitelja slatkiša, već i za životnu sredinu.
Luksuz koji troši vodu
Sara Hamouda, direktorka i kreatorka kompanije Fix Dessert Chocolatier iz Dubaija, zaslužna je za osmišljavanje ovog dezerta. Uz podršku influensera, proizvod je u 2023. godini postao viralni gastronomski trend. Cijena od sedam eura za 100 grama očigledno nije obeshrabrila potrošače, te je njena popularnost izazvala eksploziju potražnje za pistaćima – jednim od glavnih sastojaka.
Kako je potražnja rasla, uvoz pistaća u EU tokom 2024. godine povećan je za više od trećine u odnosu na prethodnu godinu, premašivši vrijednost od milijardu eura. To ima ozbiljne posljedice po zemlje koje ih proizvode.
Pistaći uspijevaju u toplim i suvim krajevima, pa sve češće istiskuju tradicionalne kulture, poput maslina. U Španiji, najvećem evropskom proizvođaču, površine pod pistaćima su se od 2017. povećale čak pet puta.
„Pistać je zanimljiva kultura u kontekstu klimatskih promjena i može se smatrati prilagodljivom novim klimatskim uslovima,“ rekao je za Deutche Welle Stig Tanzmann, savjetnik za poljoprivredu iz organizacije „Bread for the World“. Ali stvarnost je drugačija, jer ova biljka zahtijeva dodatno navodnjavanje. ,,Proizvođači su prinuđeni da obezbijede visoke prinose za tržište sa visokim cijenama, pa se nastavlja navodnjavati biljka koja je inače već prilagođena klimtskim promjenama.“
Za proizvodnju jednog kilograma pistaća potrebno je više od 10.000 litara vode, uglavnom iz dodatnog navodnjavanja. U poređenju, za kilogram kikirikija prosječno je potrebno 2.800 litara – a većina dolazi iz padavina.
Osim ogromne potrošnje vode, pistaći se najčešće uzgajaju u monokulturama, uz intenzivnu upotrebu vještačkih đubriva i pesticida. Iako dobro podnose visoke temperature, za pravilno cvjetanje im je neophodan period niskih temperature, koje sve rjeđe dolaze zbog klimatskih promjena.
Matcha u fokusu – i pod pritiskom
Naredni na listi globalnih trendova je matcha – intenzivno zeleni, blago gorki prah od najfinijih listova čaja. Tradicionalno uzgajan u Japanu, gdje se koristi za ceremonije čaja, danas se nalazi u svemu – od latte napitaka do čokolada.
Uprkos kompleksnom tradicionalnom načinu obrade – zasjenjivanje prije berbe, precizno ručno branje, parenje i mljevenje – svjetska potražnja je eksplodirala. Samo u Njemačku je od januara do avgusta 2024. uvezeno preko 240 tona matche, čak 240% više nego godinu ranije.
Takav rast donosi probleme. Na sajtu jednog od najvećih japanskih izvoznika, Marukyu Koyamaen, navedeno je da je ponuda svih matcha proizvoda ograničena. Kod konkurenata, poput Ippodo Tea, zalihe su gotovo nestale.
„Kupovna cijena je gotovo tri puta veća nego prošle godine, a maloprodajne cijene su se udvostručile,“ rekao je za DW Yuji Yamakita, nezavisni trgovac čajem iz Kjota. „To posebno pogađa one koji organizuju čajne ceremonije i proizvođače slatkiša. Neki su već prestali da konzumiraju matchu ili to rade rjeđe.“
Zbog naglog skoka potražnje, mali proizvođači bez sredstava i opreme sve teže opstaju. Posljedice se osjećaju i unutar Japana, gdje domaće tržište sve više trpi pod pritiskom izvoza.
Kinoa – od nade do prijetnje
Kada je UN 2013. proglasio Godinu kinoe, cilj je bio da se ukaže na njenu vrijednost za prehrambenu sigurnost. Ali brzo je postala globalni simbol zdravlja, što je uzrokovalo neočekivane probleme.
U Peruu i Boliviji, gdje je kinoa tradicionalna kultura, cijene su naglo skočile – toliko da su lokalni ljudi teško mogli da priušte ono što je nekada bila osnovna hrana. Istovremeno, došlo je do ekoloških problema. Farme su prestale da ostavljaju zemlju da „odmori“ sedam godina, što je ranije bila praksa, a umjesto toga počele su godišnje uzgoje uz upotrebu pesticida, mehanizacije i vještačkih đubriva.
Prema riječima Markusa Woltera iz katoličke organizacije Misereor, čak su i suve, neprikladne oblasti počele da se kultivišu – poput visokih područja Bolivije gdje su ranije pasle lame. „Zemljište je plitko, a jaki vjetrovi odnose tanki sloj plodnog zemljišta. Poslije kinoe, teško je ponovo uvesti stočarstvo, jer ispaša više nije moguća.“
Šta ostaje kada trend prođe?
Bilo da se radi o pistaćima, matchi, quinoi ili nekom novom trendu koji će tek doći, stručnjaci upozoravaju da nije održivo praviti zavisnost od jednog poljoprivrednog proizvoda.
„Proizvođači ne bi smjeli da se oslanjaju isključivo na globalno tržište,“ kazala je za DW Claudia Brück iz Fairtrade Njemačka. „Rješenje je da uzgajaju i za lokalne potrebe, da imaju sigurnost čak i kada cijene padnu.“
Ona navodi primjer održivog pristupa: „Zasaditi dvije vrste kafe, između njih jednu vrstu graška ili pasulja – to poboljšava plodnost tla i omogućava farmerima da istovremeno uzgajaju i hranu za sebe i proizvode za izvoz.“
Na kraju, neophodna je odgovornost i sa druge strane. Oni koji pokreću prehrambene trendove, upozorava Tanzmann, moraju razmišljati o posljedicama: „Ako promovišete neki proizvod, imate i odgovornost. Ne možete samo gledati profit, već i dugoročni uticaj na ljude, resurse i ekosisteme.“
Prava vrijednost nije u pomodnim ukusima, već u hrani koja poštuje zemlju, ljude i ritam prirode. Održiva proizvodnja i odgovorna potrošnja više nisu pitanje izbora – već jedini put koji ima smisla.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Free-pik
