Već smo na Ecoportalu pisali o važnosti zelene infrastrukture i njenoj moći da ublaži klimatske promjene i učini gradove otpornijim, ljepšim i zdravijim mjestima za život. Danas vas vodimo u Francusku, gdje se događa tiha, ali odlučna revolucija – ona koja ne koristi megafone i parole, već sadnice, zemlju i strpljenje.
Na zapuštenim parcelama, u sjenkama nebodera, između betonskih pločnika i zarđalih ograda – nikao je novi pokret. Građani Francuske sve češće samoinicijativno pretvaraju zaboravljene i zapuštene gradske prostore u zelene oaze. Riječ je o tzv. gerilskom baštovanstvu, neformalnom, ali sve uticajnijem pokretu koji spaja ekologiju, građanski aktivizam i urbanu solidarnost.
Kad biljke postanu otpor
Francuske gerilske bašte su čin građanske neposlušnosti, ali mirne, kulturne i – zelene. Građani sade cvijeće, začinsko bilje i povrće na napuštenim urbanim lokacijama, često bez ikakvog zvaničnog odobrenja. Iako tehnički nelegalne, ove akcije najčešće nailaze na prećutnu podršku lokalnih vlasti koje prepoznaju njihov doprinos zdravijoj urbanoj sredini i međusobnom povezivanju ljudi.
Jedno od najpoznatijih lica ovog pokreta je 35-godišnja Ofelia Damble (Ophélie Damblé), poznata kao „Ta Mère Nature“. Njeni Instagram i YouTube kanali okupljaju stotine hiljada pratilaca, a upravo je njen glas postao simbol nove zelene gerile. Još od 2017. godine Damble dijeli znanje, motiviše druge i organizuje zajednice da sade, njeguju i čuvaju zajednički prostor.
U Pantinu, predgrađu Pariza, vodi rasadnik unutar bivše teretne stanice Cité Fertile, gdje organizuje radionice i edukacije. Za nju, gerilsko baštovanstvo nije samo sadnja biljaka – to je „spontano preuzimanje javnog prostora“, ali i ulaganje u zajednicu, povezivanje ljudi i osnaživanje društvene kohezije.
Više od estetike
Iza ovih bašta ne stoji samo potreba da grad izgleda ljepše, iako i to jeste važan efekat. One pružaju utočište za oprašivače poput pčela i leptira, donose svježe voće i povrće u sredine koje često nemaju pristup zdravoj hrani, i – možda najvažnije – okupljaju ljude.
Damble naglašava da se mnoge inicijative rađaju spontano, ali nerijetko prerastaju u formalizovane zajedničke bašte, koje se štite kroz udruženja građana. „Zanimljivo je“, kaže, „kada ljudi počnu da se brinu o prostoru. Tada taj prostor zaista postane njihov.“
Osim biljaka, u ovim oazama niču i društveni odnosi. Komšije koje se ranije nisu ni pozdravljale, sada zajedno sade lavandu, njeguju suncokrete i planiraju nove leje. Baštovanstvo, kaže Damble, jeste univerzalni jezik – svi se razumiju kada pričaju o biljkama.
Tehnike koje mijenjaju lice grada
Gerilski baštovani često koriste inovativne i praktične metode. Sadnja u žardinjerama i podignutim lejama pomaže u prevazilaženju problema kontaminiranog zemljišta, a takozvane „bombice sa sjemenjem“ – male kuglice od sjemena, komposta, gline i vode – idealne su za ozelenjavanje teško dostupnih površina.
Pri izboru biljaka, naglasak je na otpornim vrstama koje podržavaju lokalne ekosisteme, a posebno su poželjne one koje hrane oprašivače. Među najpopularnijima su lavanda, neven i suncokret.
Pokret okuplja širok spektar ljudi, od đaka i studenata do penzionera i zaposlenih, a sve više gradova u Francuskoj formalno priznaje ove inicijative, pa čak i izdaje dozvole za urbane bašte. To ukazuje na sve šire razumijevanje koliko je urbana poljoprivreda važna za održivost i kvalitet života u savremenim gradovima.
Može li i Podgorica da „zaraste“?
Kao što su francuski gradovi otkrili moć građanske inicijative, možemo se i mi, u Podgorici i širom Crne Gore, zapitati: zašto ne bismo pokušali slično? Koliko puta smo prošli pored zapuštenih javnih površina koje vape za malo pažnje i boje?
Gerilsko baštovanstvo ne traži velike resurse – dovoljni su volja, nekoliko sadnica i zajednički duh. U trenutku u kojem sve više osjećamo posljedice klimatskih promjena, ovakve mikro-inicijative mogu biti tihi, ali snažni koraci ka zelenijim i otpornijim gradovima.
Jer kao što Damble kaže – „nije riječ samo o biljkama, već o ljudima, biodiverzitetu, hrani i prostoru koji svi dijelimo“. A ako se priroda može vratiti na betonom ugušene trotoare Pariza, zašto ne bi procvjetala i u našim malim gradovima?
J.M.
