Evropska unija posljednjih godina ubrzava prelazak ka klimatski neutralnoj ekonomiji, ali se promjene i dalje odvijaju sporije nego što to zahtijevaju postavljeni ciljevi. Napredak je vidljiv u brojnim oblastima, ali nije ravnomjeran, niti je dovoljno snažan da bi Evropa u potrebnoj mjeri smanjila zavisnost od uvozne energije, sirovina i čistih tehnologija.
Na to ukazuje izvještaj Evropske opservatorije za klimatsku neutralnost za 2026. godinu. Prema njegovim nalazima, više od polovine praćenih pokazatelja poboljšano je u odnosu na prethodnu godinu, dok je gotovo četvrtina ocijenjena kao da se kreće u dobrom pravcu. Ipak, ukupna slika ostaje znatno nepovoljnija. Nijedan od 13 ključnih stubova evropske tranzicije trenutno ne napreduje brzinom koja bi bila dovoljna za dostizanje klimatske neutralnosti. To je prvi put od kada je ECNO 2023. godine počeo da objavljuje ovakve procjene da nijedna od posmatranih oblasti nije ocijenjena kao potpuno usklađena sa potrebnim tempom promjena.
Izvještaj pokazuje da pitanje klimatske neutralnosti sve manje može biti posmatrano isključivo kroz smanjenje emisija. Ono je u međuvremenu postalo tijesno povezano sa ekonomskom otpornošću, konkurentnošću evropske industrije i energetskom bezbjednošću. Koliko je ta povezanost važna pokazuje podatak da je Evropska unija tokom 2025. godine potrošila gotovo 400 milijardi eura na uvoz fosilnih goriva. Takva izdvajanja ne predstavljaju samo ekološki problem, već i ozbiljan ekonomski teret, posebno u periodima naglih promjena cijena na međunarodnim tržištima.
Evropa je i dalje izložena nestabilnosti tržišta nafte i gasa, ali se njena zavisnost ne završava na energentima. Evropska privreda oslanja se i na uvoz đubriva, kritičnih sirovina i opreme neophodne za razvoj čistih tehnologija.
Poseban izazov predstavlja koncentracija proizvodnje i prerade u malom broju zemalja. Kina danas kontroliše oko 70% globalne prerade kritičnih minerala, a ima i dominantan udio u proizvodnji baterija, solarne opreme i drugih tehnologija važnih za energetsku tranziciju. Time se zavisnost Evrope od fosilnih goriva postepeno dopunjuje novim strateškim zavisnostima, povezanim sa sirovinama i tehnološkim lancima snabdijevanja.
Jedna od oblasti u kojoj je napredak ipak jasno vidljiv jeste proizvodnja električne energije iz sunca i vjetra. Ova dva izvora obezbijedila su približno 30% električne energije proizvedene u Evropskoj uniji tokom 2025. godine. Međutim, sadašnji udio nije dovoljan za ostvarivanje klimatskih ciljeva. Do 2030. godine udio solarne energije i energije vjetra morao bi gotovo da se udvostruči i dostigne 58% proizvodnje električne energije u EU.
Razvoj solarnih elektrana nastavlja da ubrzava, dok sektor energije vjetra zaostaje. Razlozi se, prema izvještaju, nalaze u dugotrajnim postupcima izdavanja dozvola, nedovoljno razvijenoj elektroenergetskoj mreži i sporijoj realizaciji projekata.
Ni povećanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora, međutim, neće biti dovoljno ukoliko se potrošnja energije u saobraćaju, industriji i domaćinstvima ne bude brže elektrifikovala. Udio električne energije u finalnoj potrošnji energije u Evropskoj uniji već duže od deset godina stagnira na nešto više od 20%. Poređenja radi, u Kini taj udio iznosi približno 28%. Razlika pokazuje da Evropa sporije prelazi sa direktnog korišćenja fosilnih goriva na električnu energiju, iako upravo elektrifikacija predstavlja jedan od ključnih preduslova za smanjenje emisija.
Dodatni problem predstavlja način na koji se usmjerava javni novac. Finansijski tokovi, navodi ECNO, još nijesu u dovoljnoj mjeri usklađeni sa klimatskim ciljevima.
Subvencije za fosilna goriva smanjene su u odnosu na vrhunac zabilježen tokom energetske krize, ali su i dalje veoma visoke. U 2024. godini iznosile su oko 97 milijardi eura. ECNO preporučuje da se taj novac postepeno preusmjeri sa širokih mjera kojima se cijene energije subvencionišu za veliki broj potrošača na preciznije oblike podrške. To podrazumijeva pomoć ugroženim domaćinstvima, obnovu zgrada, ugradnju toplotnih pumpi, unapređenje energetske efikasnosti i razvoj javnog prevoza.
Takav pristup, prema autorima izvještaja, istovremeno bi ublažio socijalne posljedice tranzicije i smanjio potrošnju energije, umjesto da se javni novac dugoročno koristi za održavanje zavisnosti od fosilnih goriva.
Evropa, međutim, ne gubi zamah samo u načinu usmjeravanja subvencija. Slabljenje je vidljivo i u ulaganjima u proizvodnju čistih tehnologija. Velike investicije u ovaj sektor smanjene su sa deset milijardi eura u 2021. na svega pet milijardi eura u 2025. godini. Istovremeno su javna izdvajanja za istraživanje i razvoj u oblastima energetike i zaštite životne sredine pala na najniži nivo od 2015. godine.
Takvi trendovi dolaze u trenutku kada Evropska unija nastoji da ojača domaću proizvodnju baterija, solarne opreme i drugih tehnologija neophodnih za smanjenje emisija. Bez većih ulaganja, upozorava se u izvještaju, Evropa rizikuje da klimatske ciljeve ostvaruje oslanjajući se na tehnologije i sirovine proizvedene izvan svojih granica.
Danas se svega 12% materijala recikliranjem vraća u evropsku privredu. Preostalih 88% uglavnom se obezbjeđuje iz novih izvora, zbog čega industrija ostaje snažno oslonjena na uvoz sirovina. Ovaj problem postaje izraženiji sa rastom potražnje za baterijama, električnim vozilima i opremom za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Sve ove tehnologije zahtijevaju velike količine metala i drugih materijala, pa spora izgradnja cirkularne ekonomije dodatno povećava evropsku izloženost poremećajima u globalnom snabdijevanju.
Slična ranjivost postoji i u poljoprivredi. Proizvodnja mineralnih đubriva u velikoj mjeri zavisi od prirodnog gasa, zbog čega promjene cijena i dostupnosti ovog energenta direktno utiču na troškove proizvodnje hrane. ECNO zato preporučuje širenje održivih poljoprivrednih praksi i snažnije povećavanje površina pod organskom proizvodnjom. Prema postavljenom cilju, udio organskog poljoprivrednog zemljišta trebalo bi da poraste sa sadašnjih oko 11 na 25% do 2030. godine.
Zaključak izvještaja nije da Evropi nedostaju zakoni, strategije ili zacrtani ciljevi. Veliki dio neophodnog zakonodavnog okvira već je uspostavljen. Problem je u tome što njegova primjena ne prati nivo političkih ambicija. Klimatska neutralnost se zato sve više oblikuje kao šira ekonomska strategija, a ne samo kao cilj politike zaštite životne sredine.
Države koje budu brže ulagale u proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, elektroenergetske mreže, elektrifikaciju, čiste tehnologije, cirkularnu ekonomiju i održivu poljoprivredu imaće veće šanse da ojačaju svoju konkurentnost i smanje strateške zavisnosti.
One koje budu kasnile neće se suočavati samo sa težim ispunjavanjem klimatskih ciljeva, već i sa većim troškovima energije, većom zavisnošću od uvoza i slabijom sposobnošću da odgovore na buduće ekonomske i geopolitičke poremećaje.
J.M.
Naslovna fotografija: ECNO
