Energetska efikasnost sve jasnije izlazi iz okvira tehničke teme i postaje pitanje konkurentnosti industrije. Za kompanije koje posluju uz niske marže, nestabilne cijene energije i pojačanu globalnu konkurenciju, smanjenje rasipanja energije više nije samo troškovna stavka, već način da očuvaju produktivnost, ublaže rizike i zadrže mjesto na tržištu. Ipak, mogućnosti za takav iskorak nisu jednako dostupne svima.
Energetska efikasnost kao faktor konkurentnosti
Najnovija analiza Istraživanja industrijske konkurentnosti za 2025. godinu, koje je sprovela Međunarodna agencija za energiju (IEA) na uzorku od 1.000 kompanija iz 14 zemalja, pokazuje da poslovni lideri energetsku efikasnost vide kao direktno povezanu sa svojim tržišnim učinkom. Gotovo 80% anketiranih kompanija prepoznaje da unapređenje efikasnosti jača njihovu konkurentsku poziciju.
Taj stav je posebno izražen u sektorima gdje energija čini značajan dio ukupnih troškova, poput čelika, hemijske industrije i rudarstva. U tim djelatnostima svaka ušteda energije ima vidljiv i mjerljiv efekat na poslovanje.
Tako na primjersektoru rudarstva značaj energetske efikasnosti dolazi do punog izražaja. Energija u ovom sektoru učestvuje sa 20% do 40% u operativnim troškovima, zbog čega kompanije iz ove oblasti najjasnije prepoznaju njen uticaj na konkurentnost.
Kada su suočene sa rastom cijena energije, kompanije najčešće posežu upravo za mjerama efikasnosti. Gotovo 40% industrijskih lidera navodi energetsku efikasnost kao najvažniji odgovor na poskupljenja, dok se odmah iza toga nalaze ulaganja u obnovljive izvore energije na lokaciji.
Ipak, namjere se ne pretvaraju uvijek u konkretne korake. Istraživanje pokazuje da skoro 30% kompanija, umjesto ulaganja u efikasnost, reaguje smanjenjem proizvodnje ili prenošenjem troškova na kupce. Takvi potezi mogu kratkoročno ublažiti pritisak, ali dugoročno slabe konkurentnost i ukazuju na ograničene kapacitete za investicije.
Velike i male kompanije: razlika u mogućnostima
Iako postoji široko razumijevanje koristi energetske efikasnosti, razlike među kompanijama su značajne. Veličina firme često određuje i brzinu i obim djelovanja.
Velike kompanije uglavnom razvijaju dugoročne strategije, oslanjajući se na veća ulaganja, interno znanje i formalizovane sisteme upravljanja energijom. Nasuprot tome, manje firme, sa ograničenim resursima, uvode pojedinačne mjere postepeno, bez šire strategije.
Kompanije sa više od 5.000 zaposlenih bilježe najviši nivo primjene svih mjera energetske efikasnosti, uključujući optimizaciju procesa i digitalizaciju. Sa druge strane, između 40% i 80% malih i srednjih preduzeća navodi da nije u mogućnosti da sprovede određena unapređenja.
Ovaj jaz nije samo statistički, već ima konkretne ekonomske posljedice. Male kompanije ostvaruju prosječne uštede od oko 12%, dok velike dostižu gotovo 20% zahvaljujući mjerama energetske efikasnosti.
Razlozi za takvu razliku leže u ograničenim finansijskim i ljudskim resursima, ali i u manje razvijenim sistemima upravljanja energijom kod manjih firmi. Posljedica su viši troškovi energije po jedinici proizvoda i slabija tržišna pozicija.
Efikasnost kao više od uštede
Energetska efikasnost ne donosi samo niže račune za energiju. Više od polovine kompanija uključenih u istraživanje navodi da su ove mjere dovele do smanjenja troškova održavanja i operativnih izdataka, povećanja produktivnosti, bolje otpornosti na promjene cijena energije i unapređenja reputacije.
Nešto manje od polovine ispitanika ističe i direktan uticaj na pristup tržištima i finansiranju, uključujući lakši pristup novim kupcima i izvoznim prilikama.
I ovdje se ponovo vidi razlika između velikih i malih. Dvije trećine kompanija sa godišnjim prometom između jedne i pet milijardi dolara ocjenjuje da mjere efikasnosti snažno utiču na produktivnost, dok isti stav dijeli 43% firmi sa prometom ispod 100 miliona dolara.
Uloga država u uklanjanju prepreka
Uloga vlada pokazuje se kao ključna u pokušaju da se ove razlike ublaže. Državne politike mogu pomoći kompanijama svih veličina da usvoje mjere energetske efikasnosti i pretvore ih u konkurentsku prednost.
Iskustva pokazuju da je najefikasniji pristup kombinovanje različitih instrumenata – regulative, informisanja i finansijskih podsticaja, umjesto oslanjanja na jednu mjeru. Istovremeno, politike treba prilagoditi različitim segmentima industrije.
U praksi, to znači da se za velike kompanije često koriste obavezni energetski pregledi i sprovođenje isplativih mjera, kao što je slučaj u Holandiji. Za mala i srednja preduzeća, koja raspolažu ograničenim resursima, bolje rezultate daju programi zasnovani na informisanju i podsticajima, poput onih u Brazilu.
Dodatnu podršku pružaju i međunarodni alati, poput IEA-ovog „Energy Efficiency Policy Toolkit“, koji državama nudi konkretne smjernice za oblikovanje politika prilagođenih nacionalnim okolnostima.
U konačnom, energetska efikasnost se potvrđuje kao jedan od rijetkih instrumenata koji istovremeno smanjuje troškove, povećava otpornost i otvara prostor za rast. Razlika je u tome ko ima kapacitet (i odlučnost?) da je zaista i sprovede.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Pixabay
