Poljoprivreda se često nalazi u središtu rasprava o klimatskim promjenama. Sa jedne strane, riječ je o sektoru bez kojeg je nemoguće zamisliti prehranjivanje rastuće svjetske populacije. Sa druge, upravo poljoprivreda proizvodi značajan dio emisija gasova sa efektom staklene bašte, posebno kroz stočarstvo, upotrebu đubriva i upravljanje zemljištem. Zbog toga se već godinama nameće pitanje da li je moguće povećavati proizvodnju hrane, a istovremeno smanjivati pritisak na životnu sredinu.
Novo globalno istraživanje sugeriše da odgovor možda ipak nije toliko pesimističan koliko se često pretpostavlja.
Studija, koja je analizirala podatke o poljoprivredi u periodu od 1961. do 2021. godine, pokazala je da je upravo rast produktivnosti bio ključni razlog zbog kojeg emisije iz poljoprivrede nisu rasle istim tempom kao proizvodnja hrane. Drugim riječima, svijet je tokom posljednjih šest decenija uspio da proizvodi znatno više hrane, a da emisije nisu proporcionalno pratile taj rast.
Istraživači taj proces objašnjavaju konceptom ukupne faktorske produktivnosti. Riječ je o pokazatelju koji mjeri koliko se efikasno koriste resursi poput zemljišta, rada i kapitala kako bi se proizvela hrana i druge poljoprivredne vrijednosti. Kada produktivnost raste, moguće je ostvariti veću proizvodnju uz manje ulaganja i manji pritisak na resurse.
Podaci iz studije pokazuju da je globalna poljoprivredna produktivnost od 1961. godine porasla za približno 270%. U istom periodu emisije su porasle za oko 45%.
Upravo taj jaz između rasta proizvodnje i rasta emisija istraživači smatraju posebno važnim. On pokazuje da efikasnost proizvodnje hrane i ublažavanje klimatskih promjena nijesu nužno suprotstavljeni ciljevi. Naprotiv, uz tehnološki razvoj, inovacije i bolje upravljanje resursima, moguće je ostvarivati napredak u oba pravca istovremeno.
Naravno, to ne znači da je problem riješen. Poljoprivreda i dalje ostaje jedan od značajnijih izvora emisija na globalnom nivou. Metan iz stočarstva, intenzivna upotreba đubriva i promjene u korišćenju zemljišta i dalje imaju ozbiljan uticaj na klimu. Istovremeno, potražnja za hranom nastavlja da raste usljed povećanja broja stanovnika i promjena u prehrambenim navikama. Zbog toga se pitanje održivosti poljoprivrede više ne svodi samo na količinu proizvedene hrane, već i na način na koji se ta hrana proizvodi.
Studija ukazuje da se dio rješenja nalazi upravo u povećanju efikasnosti. Napredak u oplemenjivanju biljaka, razvoj precizne poljoprivrede, moderniji sistemi navodnjavanja i bolje upravljanje stočarstvom već sada doprinose većoj produktivnosti. Na primjer, veći prinosi omogućavaju proizvodnju više hrane na istoj površini zemljišta, čime se smanjuje potreba za krčenjem šuma i širenjem poljoprivrednih površina. Slično tome, unapređenje stočne hrane i efikasnije upravljanje ishranom životinja može smanjiti emisije metana po jedinici proizvedenog mesa ili mliječnih proizvoda.
Istraživanje zato pokazuje da veza između proizvodnje hrane i klimatskih promjena nije jednostavna niti isključivo negativna. Način na koji se poljoprivreda razvija može istovremeno uticati i na prehrambenu sigurnost i na smanjenje emisija. Ipak, autori studije upozoravaju da rast produktivnosti sam po sebi neće biti dovoljan da riješi klimatski izazov. Iako je efikasnost usporila rast emisija, ukupne emisije iz poljoprivrede su tokom vremena ipak nastavile da rastu.
To znači da će biti potrebne i dodatne mjere. Među njima se navode promjene u načinu ishrane, smanjenje bacanja hrane, kao i šira primjena tehnologija sa niskim emisijama. Posebno se naglašava važnost kontinuiranog ulaganja u istraživanje i razvoj. Produktivnost u poljoprivredi uglavnom raste zahvaljujući inovacijama, a bez stabilne podrške nauci i novim tehnologijama taj napredak bi mogao usporiti.
U nekim regionima svijeta takvi trendovi su već primjetni. Rast produktivnosti počinje da stagnira, što otvara pitanje kako će se to odraziti na buduće emisije i proizvodnju hrane. Dodatni problem predstavlja činjenica da ni svako povećanje proizvodnje nije nužno održivo. Određene metode, poput prekomjerne upotrebe đubriva, mogu imati ozbiljne posljedice po zemljište, vode i ekosisteme ukoliko se ne primjenjuju pažljivo i kontrolisano. Zbog toga istraživači insistiraju na pristupu koji istovremeno podrazumijeva i efikasnost i održivost, a ne samo povećanje proizvodnje po svaku cijenu.
Uprkos svim izazovima, studija donosi nešto optimističniji pogled na budućnost prehrambenog sistema. Umjesto ideje da će biti potrebno potpuno mijenjati postojeći model proizvodnje hrane, istraživanje sugeriše da se značajan dio rješenja može pronaći unutar sistema koji već postoji, a kroz pametnije upravljanje resursima, tehnološki razvoj i pažljivije planiranje.
Koncept takozvanog „razdvajanja“ rasta proizvodnje od rasta emisija, odnosno proizvodnje više hrane uz manje emisija, već je u određenim regionima pokazao konkretne rezultate. Autori studije smatraju da se taj trend može dodatno ojačati ciljanim politikama i nastavkom inovacija.
Na kraju, istraživanje šalje prilično jasnu poruku: izbor između prehranjivanja svijeta i zaštite planete ne mora biti isključiv. Ključno pitanje više nije da li proizvodimo dovoljno hrane, već kako je proizvodimo. Kako globalna populacija nastavlja da raste, upravo bi unapređenje načina proizvodnje hrane moglo postati jedno od najvažnijih sredstava za izgradnju održivijeg i stabilnijeg sistema u budućnosti.
J.M.
Naslovna fotografija: Unsplash
