U selu Botun, nadomak Podgorice, se već godinama prepliću sumnje, strahovi i protivljenja vezana za izgradnju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV), a mnogo važnije pitanje ostaje u sjenci: da li zaista razumijemo šta znači živjeti bez kolektora i PPOV? U zemlji koja se diči prirodnim ljepotama, pitkom vodom i rijekama koje vjekovima oblikuju život i identitet njenih ljudi – nepostojanje efikasnog sistema za tretman otpadnih voda u najvećem gradu nije samo tehnički propust. To je civilizacijski promašaj.
Otpadne vode nijesu nevidljive samo zato što nestaju niz odvod – one ostaju sa nama, u tlu koje nas hrani, u rijekama koje nas poje, u organizmima koje jedemo, u bolestima koje pokušavamo spriječiti. Zagađenje voda, eksplozija mikrobioloških prijetnji, otpor antibiotika, gubitak biodiverziteta, klimatske promjene – svi ti globalni izazovi na kraju se slivaju u isti tok: otpadne vode koje ne znamo ili ne želimo da obuzdamo. U tom kontekstu, kolektori nisu pitanje komfora, već opstanka. Oni su granica između zdravog društva i onog koje nesvjesno truje samo sebe.
Tretman otpadnih voda je civilizacijsko pitanje
Otpadne vode nastaju svakodnevno – u našim domaćinstvima, industriji, poljoprivredi. Ukoliko se ne prečiste pravilno, ove vode dospijevaju direktno u rijeke, jezera i podzemne tokove, donoseći sa sobom štetne materije: patogene mikroorganizme, teške metale, azotna i fosforna jedinjenja, mikroplastiku i farmaceutske ostatke. Posljedice su višestruke – od ugrožavanja javnog zdravlja, do degradacije ekosistema, smanjenja biodiverziteta i zagađenja izvorišta pijaće vode.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), više od 80% otpadnih voda u svijetu se ispušta bez prethodnog tretmana. U zemljama u razvoju, ova brojka je još viša, a posljedice su katastrofalne: stotine miliona ljudi boluje ili umire zbog bolesti koje se prenose putem vode – poput dizenterije, kolere, tifusa i hepatitisa.
U tom smislu, postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda nisu tek „tehnički objekti“, već ključna karika u lancu zaštite zdravlja i života. Njihovo postojanje je osnovni preduslov za urbanu bezbjednost, javno zdravlje i održivi razvoj.
Kako funkcionišu postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda?
Moderni sistemi za tretman otpadnih voda sastoje se od više faza koje imitiraju procese samočišćenja u prirodi – ali na ubrzan, kontrolisan i bezbjedan način:
- Primarni tretman: Mehaničko uklanjanje krupnih čestica, pijeska, ulja i masnoća.
- Sekundarni tretman: Biološki procesi u kojima mikroorganizmi razgrađuju organsku materiju.
- Tercijarni tretman: Napredna filtracija i hemijska obrada (npr. UV dezinfekcija, ozonizacija, aktivni ugalj) za uklanjanje patogena, hranljivih materija i mikroonečišćivača.
- Tretman mulja: Posebni procesi za zbrinjavanje i eventualnu energetsku valorizaciju mulja, uključujući digestiju, sušenje i spaljivanje ili kompostiranje.
Završno prečišćena voda se potom vraća u prirodni recipijent – najčešće rijeku – bez opasnosti po biljni i životinjski svijet niti po zdravlje ljudi. U mnogim zemljama, ta voda se ponovo koristi za navodnjavanje, industriju, pa čak i kao tehnička voda u gradskim sistemima.
Inovacije: Kako to rade razvijene zemlje?
Primjeri vrhunske prakse pokazuju da PPOV mogu biti održiva, energetski efikasna i društveno korisna rješenja.
U Kopenhagenu, glavnom gradu Danske, otpadne vode se ne samo prečišćavaju do nivoa da ih je moguće ispustiti direktno u more bez rizika, već se toplota iz tih voda koristi za daljinsko grijanje više od 50.000 domaćinstava. U isto vrijeme, gas proizveden iz mulja koristi se za proizvodnju električne energije.
U Singapuru, gdje je voda izuzetno dragocjen resurs, više od 40% otpadnih voda se reciklira u tzv. „NEWater“ – visoko prečišćenu vodu koja se koristi u industriji, a djelimično i kao dodatak u sistemima za pijaću vodu.
U Švajcarskoj, dodatna faza mikrofiltacije i adsorpcije aktivnim ugljem omogućava uklanjanje više od 95% farmaceutskih ostataka iz otpadnih voda, čime se sprečava bioakumulacija u vodenim organizmima i narušavanje hormonalne ravnoteže ekosistema.
Dakle, PPOV u savremenom svijetu nisu izvor problema – oni su izvor rješenja.
Botun: između otpora, straha i potrebe
Uprkos svemu navedenom, projekat izgradnje PPOV u Botunu kod Podgorice naišao je na višegodišnji otpor mještana. Iako je planirano da se postrojenje izgradi u industrijskoj zoni, na parceli udaljenoj više od 1.300 metara od najbližih kuća, strah lokalnog stanovništva je i dalje prisutan. Najveće zabrinutosti odnose se na planirani tretman mulja, konkretno njegovu spaljivanje, i potencijalno zagađenje vazduha i okoline.
U međuvremenu, oprema je već dobrim dijelom nabavljena, glavni projekat i elaborat procjene uticaja na životnu sredinu su završeni, ali gradilište miruje. Projekat je pod pritiskom – ne samo zbog lokalnog otpora, već i zbog političke pozadine koju problem Botuna neminovno vuče za sobom.
I dok se sve više ulažu napori da se pronađu kompromisna rješenja (izmjena tehnologije, dodatne zaštitne mjere, pomjeranje tačke ispusta i sl.), pitanje ostaje: koliko dugo grad može sebi da dozvoli ovakav luksuz odlaganja?
Trenutno, glavni grad Crne Gore ne raspolaže funkcionalnim i savremenim sistemom za prečišćavanje otpadnih voda. Postojeći kolektor je tehnološki zastario, neadekvatan za potrebe rastuće urbane zone i bez kapaciteta da odgovori na nove standarde zaštite životne sredine. Preko 90% otpadnih voda iz Podgorice završava u rijeci Morači gotovo netretirano, što predstavlja direktnu prijetnju kako za lokalne ekosisteme, tako i za zdravlje stanovništva u širem slivu Skadarskog jezera.
Odsustvo modernog sistema za tretman otpadnih voda ujedno znači i ozbiljan gubitak finansijskih sredstava. Grantovi Evropske unije u iznosu od 33 miliona eura i povoljni kredit Njemačke razvojne banke (KfW) od 30 miliona stavljeni su pod znak pitanja. Svaki mjesec kašnjenja povećava rizik od gubitka tih sredstava i potencijalnih penala, što bi opteretilo budžet građana i dodatno kompromitovalo investicionu vjerodostojnost grada. Istovremeno, milionski iznos već potrošen na opremu koja trenutno stoji neiskorišćena u skladištima, postaje simbol neefikasnosti i institucionalnog zastoja.
Struka: Kolektor je nužnost, ne opcija
Na nedavno održanoj stručnoj tribini na Univerzitetu Crne Gore, poruka naučne zajednice bila je jasna: odlaganje izgradnje PPOV u Podgorici znači dalju degradaciju Morače, ugrožavanje javnog zdravlja i nesagledivu štetu za stanovništvo šireg područja.
Stručnjaci su istakli da postrojenja poput planiranog u Botunu nisu prijetnja, već garant dugoročne održivosti. Savremena postrojenja, ukoliko se pravilno projektuju, izgrade i nadziru, ne predstavljaju zdravsteni rizik, niti remete kvalitet života lokalnih zajednica – naprotiv, ona ga unapređuju.
Osim toga, ukazano je na to da su zabrinutosti često utemeljene na pogrešnim predstavama i nedostatku informacija, a ne na provjerenim naučnim činjenicama. U isto vrijeme, učesnici tribine su izrazili razumijevanje za zabrinutost građana Botuna, ali je istaknuto da je jedini put naprijed – dodatna edukacija, transparentna komunikacija i otvoren dijalog, kako bi javnosti bili približeni realni benefiti projekta.
Zdrav grad počinje tamo gdje prestaje zagađenje
Crna Gora teži članstvu u Evropskoj uniji i održivom razvoju. Ali te težnje ostaju isprazne parole ako kao društvo ne budemo spremni da donosimo teške, ali odgovorne odluke.
Izgradnja postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda nije luksuz – to je civilizacijska nužnost. To nije pitanje “da li želimo”, već “da li razumijemo šta se dešava ako ih nemamo”.
U vremenu klimatskih promjena, opadanja kvaliteta voda i rastućih pritisaka na prirodu, nema važnije investicije od one koja štiti naše zdravlje, našu djecu i naše rijeke.
Jer voda ne poznaje granice, ali pametne odluke – to je ono što nas određuje kao odgovorno društvo.
Jasmin Murić
