Adaptacija na klimatske promjene često se pogrešno razumije. U javnim raspravama ona se nekad predstavlja kao znak odustajanja od smanjenja emisija, nekad kao preskupa obaveza, a nekad kao problem koji se tiče samo najsiromašnijih i najugroženijih zajednica. Takva tumačenja ne samo da pojednostavljuju stvarnost, već mogu voditi ka opasnim političkim i društvenim zaključcima.
Prilagođavanje nije zamjena za ublažavanje klimatskih promjena. Ono nije opravdanje za produžavanje zavisnosti od fosilnih goriva, niti je luksuz koji se može odložiti za neku daleku budućnost. Riječ je o nizu konkretnih mjera kojima društva, gradovi, ekonomije i prirodni sistemi pokušavaju da smanje štetu od posljedica koje su već prisutne ili su postale neizbježne.
Upravo zato je važno razjasniti najčešće mitove o adaptaciji. Jer način na koji govorimo o prilagođavanju direktno utiče na to da li ćemo ga shvatiti kao sporednu temu ili kao jedan od ključnih uslova za očuvanje bezbjednosti, ekonomije, infrastrukture i kvaliteta života.
Mit 1: Adaptacija je za one koji su odustali od smanjenja emisija
Jedan od najčešćih mitova jeste da se prilagođavanju okreću samo oni koji su odustali od borbe protiv klimatskih promjena. Takvo tumačenje je pogrešno.
Adaptacija nije zamjena za smanjenje emisija. Smanjenje emisija gasova sa efektom staklene bašte ostaje neophodno kako bi se spriječile najteže posljedice klimatske krize. Međutim, čak i u scenariju u kojem bi globalno zagrijavanje bilo ograničeno na 1,5°C, svijet bi se i dalje suočavao sa češćim poplavama, snažnijim toplotnim talasima i gubitkom dijela ekosistema. Zato su obje strategije potrebne istovremeno. Ublažavanje klimatskih promjena usporava problem, dok adaptacija omogućava društvima da se nose sa posljedicama koje su već postale neizbježne.
Štaviše, uspjeh ublažavanja u velikoj mjeri zavisi i od adaptacije. Tokom 2024. godine, prema podacima Međunarodne agencije za energiju, toplotni talasi su toliko povećali potražnju za rashlađivanjem da je ona činila 50% rasta emisija u globalnom elektroenergetskom sektoru. Ako elektroenergetske mreže nisu pripremljene za ekstremne vrućine i ako sistemi hlađenja nisu dovoljno efikasni, dio napretka u smanjenju emisija može biti izgubljen.
Isto važi za puteve, luke i stambene objekte. Ako infrastruktura nije otporna na klimatske ekstreme, energetska tranzicija postaje ranjiva na katastrofe i ne može dugoročno opstati. Adaptacija, dakle, nije predaja. Ona je preduslov da smanjenje emisija zaista uspije.
Mit 2: Možemo se prilagoditi zagrijavanju od 4°C
Drugi mit polazi od ideje da se čovječanstvo može prilagoditi gotovo svakom nivou globalnog zagrijavanja. Nauka pokazuje da to nije tačno. Adaptacija ima granice. Već danas, pri približno 1,3°C globalnog zagrijavanja, te granice su na mnogim mjestima vidljive. Koralni grebeni ne mogu izdržati ponovljene morske toplotne talase. Usjevi propadaju tokom dugotrajnih suša. Obalne zajednice gube zemljište zbog porasta nivoa mora.
Prema Međuvladinom panelu Ujedinjenih nacija za klimatske promjene (IPCC), sa svakim dodatnim djelićem stepena smanjuje se efikasnost mjera prilagođavanja. Pri zagrijavanju od oko 1,5°C još uvijek postoji prostor da se značajni rizici smanje, ali samo ako se djeluje brzo, planski i u velikom obimu. Na 2°C troškovi naglo rastu, a neke granice postaju nepremostive.
Nakon toga prostor za adaptaciju se brzo sužava. U svijetu toplijem za 4°C nijedna infrastruktura, tehnologija ili količina novca ne mogu spriječiti masovne humanitarne krize i nepovratne gubitke.
Adaptacija nije neograničena. Na dio posljedica moguće je prilagoditi se pri 1,5°C, uz velike poteškoće pri 2°C, ali iznad toga gubici postaju sve veći, a rješenja sve slabija.
Mit 3: Adaptacija je dozvola za nastavak korišćenja fosilnih goriva
Treći mit tvrdi da se adaptacija može koristiti kao izgovor za odlaganje energetske tranzicije i produžavanje zavisnosti od nafte, gasa i uglja. To je ozbiljno izvrtanje stvarnosti. Adaptacija ima jasne granice i ne može se pretvoriti u opravdanje za nastavak emisija. IPCC pokazuje da nijedan nivo prilagođavanja nije dovoljan za svijet koji bi se zagrijao za 3°C ili 4°C. Što se duže odlaže smanjenje emisija, adaptacija postaje skuplja, teža i na kraju nemoguća.
Nauka je u tom pogledu jasna: samo brzo i duboko smanjenje emisija čuva prostor u kojem adaptacija može biti djelotvorna. Energetska tranzicija može uspjeti samo ako je istovremeno i otporna na klimatske rizike. Bez adaptacije, sam proces dekarbonizacije postaje krhak. Brazil je dobar primjer za to. Smanjenje padavina opteretilo je proizvodnju električne energije iz hidroelektrana. Tokom sušnih perioda sistem se više oslanja na termoelektrane, koje emituju više gasova sa efektom staklene bašte i guraju energetski sektor u suprotnom pravcu od tranzicije.
Slično važi i za ekstremne vrućine. Ako elektroenergetski sektor nije prilagođen visokim temperaturama kroz efikasnije sisteme hlađenja i snažnije mreže, dobici ostvareni smanjenjem emisija mogu biti poništeni.
Adaptacija je važna i za infrastrukturu. Procjenjuje se da će ulaganje Brazila od dvije milijarde dolara u otpornije autoputeve spriječiti oko 47 milijardi dolara gubitaka. Bez takvih mjera, čak i investicije u čistu energiju mogu biti ugrožene, jer tržišta i zajednice moraju ostati dostupni i tokom katastrofalnih događaja.
Adaptacija jača i finansijske sisteme. U Sjedinjenim Američkim Državama kuće izgrađene prema otpornijim građevinskim standardima imale su 50% nižu stopu neotplate hipotekarnih kredita nakon uragana, što pomaže stabilnosti banaka i investitora.
Daleko od toga da odlaže tranziciju, adaptacija je zapravo omogućava. Ona smanjuje sistemske rizike, štiti imovinu i daje stabilnost putu ka budućnosti bez fosilnih goriva.
Mit 4: Adaptacija nam ne treba sada, to je pitanje budućnosti
Četvrti mit počiva na uvjerenju da je adaptacija nešto čime ćemo se ozbiljno baviti tek za nekoliko decenija. Podaci pokazuju suprotno.
Prema procjenama organizacije Climate Central, svaka peta osoba na planeti već svakodnevno osjeća snažne posljedice klimatskih promjena. Između 2000. i 2019. godine klimatski povezane katastrofe pogodile su u prosjeku tri milijarde ljudi i izazvale ekonomske gubitke od oko 2,97 biliona američkih dolara.
Tokom 2024. godine šteta od katastrofa premašila je 320 milijardi dolara, što je gotovo 40% više od nivoa koji se ranije smatrao „normalnim“. Samo u prvom kvartalu 2025. godine gubici su dostigli 162 milijarde dolara. U tu sumu ulazi i oko 40 milijardi dolara štete od požara u oblasti Los Angeles Palisades, najskupljeg požarnog događaja u istoriji.
Brojevi jasno pokazuju da adaptacija nije zadatak za kasnije. Za ljude koji se danas suočavaju sa sušama, poplavama i klizištima, izostanak prilagođavanja već ugrožava bezbjednost, zdravlje, imovinu i svakodnevni život.
Mit 5: Adaptacija je neopipljiva i teško vidljiva
Klimatske katastrofe su vidljive jer u kratkom roku uništavaju kuće, puteve, usjeve i infrastrukturu. Adaptacija je često manje primjetna upravo zato što, kada funkcioniše, sprječava da se katastrofa dogodi u punom obimu.
Sistemi ranog upozoravanja ne privlače pažnju kada na vrijeme evakuišu stanovništvo, ali tada spašavaju hiljade života. Obnovljene mangrove ne pune naslovne strane kada ublaže udar oluje, ali mogu spriječiti katastrofalnu štetu. Stroži građevinski standardi ne djeluju dramatično dok ne dođe uragan, a tada znače razliku između urušavanja i očuvanja objekata.
Odsustvo velikih naslova ne znači odsustvo efekta. Naprotiv, adaptacija je često najuspješnija upravo onda kada se njeni rezultati vide kroz štetu koja se nije dogodila. Za novinare je to posebno važan izazov. Potrebno je učiniti vidljivim ono što je na prvi pogled nevidljivo: činjenicu da adaptacija svakodnevno spašava živote, smanjuje gubitke i čuva funkcionalnost zajednica.
Mit 6: Samo najugroženiji moraju da se prilagode
Tačno je da su ekonomski ranjive zajednice, autohtoni narodi, stanovnici obalnih područja i mali poljoprivrednici među najizloženijima klimatskim promjenama. Ali tvrdnja da samo oni treba da se prilagođavaju je pogrešna i opasna. Klimatske promjene već utiču na ključnu infrastrukturu i čitave ekonomije. Ako gradovi i energetski sistemi ne budu prilagođeni novim klimatskim uslovima, sama energetska tranzicija postaje ranjivija.
Ni bogate države nisu pošteđene posljedica. I u zemljama sa snažnom infrastrukturom, zdravstvenim sistemima i finansijskim kapacitetima, izostanak adaptacije dovodi do ozbiljnih ekonomskih gubitaka. Pored toga, globalni lanci vrijednosti povezuju sve djelove svijeta. Suša u Indiji ili poplave u Brazilu mogu poremetiti snabdijevanje hranom, sirovinama i energijom na globalnom nivou.
Ranjivost jeste nejednako raspoređena, ali su posljedice povezane. Neki imaju više resursa da se zaštite, dok drugi trpe neposredne rizike bez sigurnosnih mreža. Zanemarivanje te razlike produbljuje nejednakost, ali i prikriva činjenicu da su klimatski rizici sistemski.
Mit 7: Adaptacija je preskupa
Sedmi mit glasi da je adaptacija prevelik trošak. Međutim, brojni primjeri pokazuju da je odlaganje mnogo skuplje.
IPCC navodi da su mnoge mjere adaptacije takozvane „no-regret“ opcije, odnosno rješenja koja donose korist čak i ako se klimatski uticaji pokažu manje ozbiljnim od očekivanog. Bolji građevinski standardi, sistemi ranog upozoravanja, obnova obalnih ekosistema, diversifikacija izvora vode i unapređenje poljoprivredne infrastrukture povećavaju bezbjednost, smanjuju gubitke i donose društvene i ekonomske koristi.
U Vijetnamu su zajednice koje su obnovile mangrove smanjile troškove održavanja nasipa za 7,3 miliona dolara godišnje. Istovremeno su se bolje zaštitile od oluja i otvorile mogućnost za nove izvore prihoda.
Globalna komisija za adaptaciju procjenjuje da ulaganja u otpornost mogu donijeti povrat između 2:1 i 10:1. Jednostavnije rečeno, svaki uloženi dolar može proizvesti višestruke ekonomske i društvene koristi.
Troškovi adaptacije rastu kako globalno zagrijavanje napreduje. Ipak, najveći trošak ne dolazi od prilagođavanja, već od odlaganja smanjenja emisija. Ako temperatura pređe 2°C, mnoge granice adaptacije biće probijene, a rješenja skuplja, slabija ili neizvodljiva.
Adaptacija, dakle, nije bačen novac. Ona je ulaganje koje smanjuje rizik, štiti ljude i čuva ekonomsku stabilnost.
Mit 8: Adaptacija je lokalno pitanje
Klimatski uticaji zaista se događaju na konkretnim mjestima: poplava u jednom gradu, suša u poljoprivrednom regionu, erozija obale u zajednici uz more. Ali iz toga ne slijedi da je adaptacija samo lokalno pitanje. Lokalni uticaji mogu imati i globalne posljedice. Suša u Indiji može poremetiti izvoz pirinča i uticati na cijene hrane na drugim kontinentima. Poplave u Brazilu mogu paralisati lance snabdijevanja sojom, mineralima i energijom.
Energetski, transportni, trgovinski i zdravstveni sistemi danas su globalno povezani. Prilagođavanje jedne elektrane ili luke može izgledati kao lokalni čin, ali bez međunarodnih mreža finansiranja, osiguranja, trgovine i saradnje otpornost se teško može održati. Klimatska diplomatija prepoznaje tu stvarnost. IPCC naglašava da adaptacija ima lokalnu, nacionalnu i globalnu dimenziju. Zato se države bore za pristup međunarodnom finansiranju adaptacije, jer lokalni neuspjesi na kraju stvaraju prekogranične troškove.
Adaptacija počinje na terenu, ali se ne završava tamo. Ona je lokalna po mjestu djelovanja, a globalna po posljedicama.
Mit 9: Pad broja smrtnih slučajeva od ekstremnih vremenskih prilika dokazuje da se uspješno prilagođavamo
Na prvi pogled, smanjenje broja smrtnih slučajeva od pojedinih ekstremnih vremenskih događaja može izgledati kao dokaz uspješne adaptacije. Međutim, ta slika je nepotpuna. Ranjivost zapravo raste, čak i u bogatim državama, gdje se obično pretpostavlja da su infrastruktura, zdravstvo i sigurnosni sistemi dovoljno snažni da zaštite stanovništvo.
Studija Nacionalnog biroa za ekonomska istraživanja analizirala je 50 godina podataka kroz 21 vrstu klimatskih uticaja i pokazala da u tri četvrtine slučajeva nije bilo stvarne adaptacije. Uragan ili toplotni talas danas, prema toj analizi, izazivaju približno isti nivo štete kao i prije nekoliko decenija, uprkos većem bogatstvu, tehnologiji i razvijenijim sistemima zaštite.
Postoje izuzeci. Zabilježeni su dobici u proizvodnji kukuruza u SAD, pšenice u Evropi i smanjenje smrtnosti povezane sa vrućinama u pojedinim evropskim zemljama. U SAD su toplotni talasi pokazali slabiju povezanost sa prihodima i manji broj povezanih smrtnih slučajeva ili nasilnih krivičnih djela.
Ali to je samo šest od 21 analiziranog slučaja. Riječ je o ograničenim uspjesima u mnogo široj slici stagnacije.
Mit 10: Privatni sektor nije zainteresovan za adaptaciju
Posljednji mit tvrdi da privatni sektor nema interes za adaptaciju. Praksa pokazuje drugačije. Kompanije, banke i osiguravajuća društva sve jasnije prepoznaju da ulaganje u otpornost štiti imovinu, smanjuje rizike i donosi konkretne koristi. Fabrike, skladišta, putevi i elektroenergetske mreže izloženi su ekstremnim vremenskim događajima. Bez adaptacije, jedan klimatski događaj može zaustaviti čitave poslovne operacije.
Svjetska banka navodi primjer Brazila, gdje se očekuje da će ulaganje od dvije milijarde dolara u otporniju putnu infrastrukturu spriječiti oko 47 milijardi dolara budućih gubitaka.
Kontinuitet poslovanja još je jedan važan razlog. Poplavljeni gradovi, blokirane luke i nestabilne elektroenergetske mreže prekidaju globalne lance snabdijevanja. Zato je luka Roterdam, jedna od najvećih na svijetu, već uložila milijarde u obalnu zaštitu od porasta nivoa mora, kako bi trgovina mogla da funkcioniše i tokom snažnijih oluja.
Adaptacija je važna i za upravljanje finansijskim rizicima. Bolja otpornost znači manje rizike za banke i investitore, niže premije osiguranja i veću stabilnost finansijskih tržišta.
Privatni sektor u adaptaciji vidi i tržišnu priliku. Tehnološke kompanije i startapovi razvijaju inovativna rješenja, poput korišćenja dronova za smanjenje rizika od poplava u Kamerunu, privlačeći kapital usmjeren na društveni i ekološki uticaj.
Regulatorni i reputacioni pritisci dodatno jačaju taj trend. Kompanije koje ne uključuju klimatske rizike u poslovne planove izlažu se tržišnim gubicima, dok investitori i vlade sve češće traže jasne strategije upravljanja tim rizicima.
Globalna komisija za adaptaciju procjenjuje da bi ulaganje od 1,8 biliona dolara u pet ključnih sektora do 2030. godine moglo donijeti 7,1 bilion dolara neto koristi, od veće poljoprivredne produktivnosti do manjeg broja smrti i bolesti.
Privatni sektor zato ne ulaže u adaptaciju iz idealizma, već zato što je to dobro upravljanje rizicima i dobra poslovna odluka.
Adaptacija nije odustajanje, već uslov opstanka
Deset najčešćih mitova o adaptaciji pokazuje koliko je ova tema često pogrešno shvaćena. Prilagođavanje klimatskim promjenama nije znak poraza, nije zamjena za smanjenje emisija i nije izgovor za nastavak korišćenja fosilnih goriva. Ono nije samo lokalno pitanje, niti briga isključivo najsiromašnijih.
Adaptacija je način da društva ostanu funkcionalna u uslovima promjena koje su već počele. Ona štiti živote, infrastrukturu, ekonomiju i prirodne sisteme. Ali ima jasne granice. Što se emisije sporije smanjuju, prostor za uspješnu adaptaciju postaje sve manji.
Zato se klimatska politika ne može svesti na izbor između ublažavanja i prilagođavanja. Potrebno je oboje. Smanjenje emisija određuje koliko će klimatske promjene biti ozbiljne, a adaptacija koliko ćemo biti sposobni da preživimo i ublažimo njihove posljedice.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Magnific
