Većina ljudi se makar jednom zapitala kakav bi bio osjećaj odvojiti se od tla i poletjeti. Za ptice je to svakodnevna radnja, pri čemu njihovi letovi nisu uvijek povezani sa traženjem hrane, bijegom od opasnosti ili nekim drugim lako prepoznatljivim razlogom. Upravo zato naučnike već dugo zanima odgovor na jedno naizgled jednostavno pitanje: da li ptice lete i zato što u tome uživaju.
Iako djeluje intuitivno, takvu pretpostavku je iznenađujuće teško dokazati. Tim istraživača sa Univerziteta u Utrehtu pokušao je da joj priđe na sistematičan način, proučavajući jato ružičasto-sivih australijskih kakadua (Eolophus roseicapilla) poznatih i kao galai. Studija je objavljena u naučnom časopisu „Behaviour“.
„Ptice često lete bez očigledne svrhe. Cijelog života sam se pitao da li to rade zato što uživaju u letenju“, kazao je bihejvioralni biolog Jorg Masen. Prema njegovim riječima, naučnici su sada prvi put imali odgovarajuće uslove i sredstva da tu ideju ispitaju kroz ponašanje, odluke i fiziološke reakcije ptica.
Dokazivanje emocija kod životinja predstavlja poseban problem, jer su osjećanja unutrašnja i ne mogu se neposredno izraziti riječima. Masen se godinama bavi upravo tim pitanjem.
„Oduvijek je bilo teško dokazati emocije kod životinja. Ne možete ih jednostavno pitati kako se osjećaju“, objasnio je.
Zbog toga se novija istraživanja sve više oslanjaju na metode razvijene u ljudskoj psihologiji. Emocije, naime, obično ostavljaju trag na tri nivoa: u ponašanju, u izborima koje pojedinac pravi i u fiziološkim procesima u organizmu. Kod ljudi se, na primjer, raspoloženje može odraziti na to da li neku situaciju procjenjuju optimistično ili pesimistično. Emocije utiču i na ponašanje, ali i na lučenje određenih hormona. Istraživači su pokušali da iste vrste pokazatelja prepoznaju i kod ptica.
Kakadui uključeni u studiju žive u holandskom parku ptica Avifauna, u velikoj zajedničkoj volijeri. Svakog proljeća učestvuju u svakodnevnom programu slobodnog leta iznad jezera okruženog tribinama. Važan dio eksperimenta bio je u tome što nijedna ptica nije bila prisiljena da napusti volijeru. Mogle su ostati unutra i svejedno dobiti hranu, pod istim uslovima kao i ptice koje su odlučile da polete.
Tokom istraživanja svih 17 kakadua iznova je dobijalo isti izbor. Gotovo svaki put odlučili su da lete. Samo dvije ptice propustile su po jedan let, i to svaka samo jednom. Tako snažna i dosljedna sklonost, prema ocjeni istraživača, ukazuje na izraženu unutrašnju motivaciju za letenjem.
Sama odluka da polete, međutim, nije bila dovoljna da se zaključi da ih letenje čini zadovoljnijim. Zbog toga je tim pokušao da procijeni njihovo raspoloženje pomoću testa optimizma koji je prvobitno razvijen za čvorke.
Jedanaest kakadua je najprije prošlo obuku u kojoj su naučili da povežu određene boje sa nagradama. Kada bi vidjeli jednu, jasno određenu boju, znali su da ih čeka orah, poslastica koju posebno vole. Druga boja je, naprotiv, značila da će dobiti samo običnu sjemenku, koja im nije bila naročito zanimljiva.
Kada su to savladali, istraživači su im počeli prikazivati „neodređenu“ boju, nijansu koja je bila negdje između te dvije i nije jasno nagovještavala šta slijedi. U tom trenutku ptice su morale same da „procijene“ šta očekuju: da li će dobiti bolju ili lošiju nagradu. Ideja je bila jednostavna: ako je ptica bolje raspoložena, vjerovatnije je da će biti „optimistična“ i ponašati se kao da očekuje orah. Ako je lošijeg raspoloženja, prije će pretpostaviti da je u pitanju obična sjemenka.
Jedan dan leta nije uticao na njihove izbore. Promjene su se pojavile tek poslije više uzastopnih dana, što je istraživačima ukazalo da nije riječ o kratkotrajnom uzbuđenju, već o sporijoj promjeni raspoloženja. Poslije nekoliko dana letenja kakadui su mnogo češće donosili optimistične odluke. Kada su više dana ostajali na tlu, njihovi izbori postajali su postepeno pesimističniji.
Promjene su se vidjele i u njihovom ponašanju. Nakon leta, ptice su intenzivnije tražile rasuto sjemenje, iako su već bile site od obroka koji su dobijale poslije svake sesije. Masen je objasnio da je riječ o prirodnom ponašanju koje životinje često ispoljavaju kada se osjećaju opušteno i sigurno.
Poslije leta češće su podizale i krijestu, što je kod kakadua uobičajen znak uzbuđenja i pojačane pobuđenosti. Istovremeno su se više češale, uglavnom u predjelu glave. Češanje u nekim okolnostima može ukazivati na stres, ali istraživači smatraju da je u ovom slučaju vjerovatnije bilo povezano sa sređivanjem perja nakon leta.
Treći dio istraživanja bio je usmjeren na fiziološke reakcije. Naučnici su u izmetu ptica mjerili produkt razgradnje kortikosterona, hormona koji kod ptica ima ulogu sličnu kortizolu kod ljudi. Istraživači su očekivali da će letenje smanjiti stres, a samim tim i nivo tog produkta u izmetu. Rezultati, međutim, nijesu bili tako jednostavni.
„Fizički napor, kakav izaziva letenje, takođe povećava nivo ove supstance. Gledano iz današnje perspektive, možda to i nije bio najbolji pokazatelj koji smo mogli koristiti“, kazao je Masen.
On je dodao da se ne mogu svi hormoni podjednako pouzdano mjeriti u izmetu, dok su istraživači željeli da izbjegnu invazivne metode poput uzimanja krvi. Za razliku od testova raspoloženja i ponašanja, analiza izmeta nije pokazala jasnu razliku između dana kada su ptice letjele i dana kada su odmarale, vrijednosti su bile gotovo iste. Ipak, istraživači su primijetili da su spoljašnji uslovi, poput vremenskih prilika, mogli uticati na rezultate: tokom dana sa više kiše zabilježene su niže koncentracije ovog hormona u uzorcima, što dodatno komplikuje tumačenje i otežava izdvajanje samog efekta letenja.
Kada su svi nalazi sagledani zajedno, dva od tri pokazatelja upućivala su na to da se kakadui poslije letenja osjećaju bolje. Jedino fiziološko mjerenje nije dalo jasan odgovor, prije svega zato što je na njega mogao uticati i sam fizički napor.
„Nalazi dobijeni iz ove tri perspektive zajedno pružaju prilično uvjerljiv odgovor na pitanje da li životinje imaju emocije“, rekao je Masen. Ipak, upozorio je da je mnogo teže odgovoriti na pitanje da li životinje te emocije svjesno doživljavaju, odnosno da li imaju osjećanja u smislu u kojem ih razumiju ljudi.
Istraživanje ima i sasvim praktičnu vrijednost, posebno kada je riječ o uslovima u kojima se ptice drže u zatočeništvu. Rezultati dodatno podržavaju stav da volijere moraju biti dovoljno prostrane da pticama omoguće pravi let, a ne samo kratko premještanje sa jednog mjesta na drugo.
„Ovo pokazuje da moramo pažljivo razmišljati o tome kako volijere mogu pticama pružiti dovoljno prostora za letenje. Naravno, time ne govorimo ništa potpuno novo, ali je uvijek dragocjeno takve stavove potkrijepiti naučnim dokazima“, kazao je Masen. Upozorio je takođe i da se rezultati ne mogu automatski prenijeti na sve vrste. Smatra da je potrebno sprovesti slična istraživanja na pticama iz različitih grupa i ekoloških niša.
Kao primjer je naveo ptice grabljivice, koje veliki dio vremena moraju štedjeti energiju. One, prema njegovim riječima, vjerovatno prvenstveno lete kako bi pronašle i uhvatile plijen, pa je moguće da im samo letenje ne donosi iste dodatne koristi kao kakaduima.
J.M.
Naslovna fotografija: Unsplash
