Da li nam je nuklearna energija potrebna u borbi protiv klimatskih promjena?

Smatra se da klimatske promjene mogu dovesti do uništenja ljudske civilizacije, te one moraju biti zaustavljene kroz kontrolisanje globalnog zagrijavanja. Rješenje je očigledno – moramo efikasno eliminisati antropogene emisije gasova sa efektom staklene bašte, uglavnom ugljen-dioksida (CO2), ali i metana i drugih gasova.

Četrdeset posto emisija gasova staklene bašte širom svijeta nastaje usljed sagorijevanja fosilnih goriva u procesu proizvodnje električne energije. Danas možemo iskoristiti obnovljivu energiju vjetra i sunca u te svrhe, bez istovremenog ispuštanja gasova staklene bašte, ali takve tehnologije još uvijek ne mogu da potkrijepe naše ukupne energetske potrebe.

Ovi nedostaci bi se mogli nadoknaditi korištenjem nuklearne energije koja emituje malo ili nimalo gasova sa efektivnim efektom staklene bašte, ali je entuzijazam za uvođenje ove opcije izostao. Zapravo, nekoliko zemalja Evropske Unije planira da postupno isključi sva postrojenja koje koriste nuklearnu energiju do 2030. godine.

Pariški klimatski sporazum iz 2016. godine postavio je jasne ciljeve koji nalažu hitno smanjenje emisija štetnih gasova kako bi se ograničilo globalno zagrijevanje na manje od dva stepena u odnosu na predindustrijski nivo, sa težnjom da se zadrži i ispod 1,5 stepeni. Uprkos tome, svijet za sada ne uspjeva u namjeri da ispuni ove ciljeve. Irska je imala posebno loš učinak, bilježeći treću po veličini količinu emitovanog CO2 po glavi stanovnika u EU u 2018. Međutim, Vlada je upravo objavila Prijedlog zakona o klimatskim akcijama kojim se obavezala da do 2050. država ostvari ugljeničnu neutralnost.

Geološko skladištenje ugljen-dioksida

U pojedinim relevantnim naučnim krugovima se tvrdi, da čak i ako se ispune svi ciljevi Pariškog sporazima, svijet i dalje neće biti sposoban da zadrži rast temperature ispod 2°C. U Sporazumu se dalje navodi da je za to neophodan razvoj tehnologija za izvlačenje gasova staklene bašte iz atmosfere. Obnovljivi izvori energije, tehnologije za geološko skadištenje ugljen-dioksida, energetska efikasnost i pošumljavanje veoma su važne intervencije, ali nedovoljne. Većina scenarija UN-ovog Međuvladinog panela za klimatske promjene, osmišljenih da ograniče globalno zagrevanje na 1,5 stepeni, zapravo zahtijevaju dvostruko i čak petostruko povećanje trenutnih nuklearnih energetskih kapaciteta.

Vječito pitanje glasi, nije li nuklearna energija opasna? Podaci o bezbjednosti nuklearne energije u poređenju sa tradicionalnim načinima proizvodnje električne energije vrlo su ohrabrujući. U zemljama EU, od 1970. do 2005. godine, dogodile su se četiri ozbiljne nezgode u industriji uglja sa 942 smrtna slučaja, 64 teške nesreće u naftnoj industriji sa 1.236 smrtnih slučajeva i 20 ozbiljnih nezgoda u industriji tečnog naftnog gasa sa 559 smrtnih slučajeva. Pritom, u istom periodu, nuklearna industrija u Evropskoj Uniji ne bilježi niti jednu tešku nesreću i nula smrtnih slučajeva.

Nuklearna elektrana u Černobilju ( nekoliko nedjelja nakon katastrofe )

Istina, jezgro nuklearne elektrane u Černobilju eksplodiralo je i izgorelo 1986. godine, nakon što su sigurnosni protokoli prekršeni od strane operatora. Ova elektrana nije bila izgrađena u skladu sa zapadnim bezbjednosnim standardima, nije posjedovala kontejnment (hermetički zatvorenu zaštitnu zgradu), te se velika količina radioaktivnosti oslobodila u atmosferu nakon nezgode, sa ozbiljnim posljedicama. Trideset i jedan radnik preminuo je usljed akutnog izlaganja radijaciji ili povreda nastalim u trenutku nesreće. Petnaest ljudi kasnije je stradalo od karcinoma štitne žljezde, a Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da se među 600.000 lokalnih ljudi, koji su bili najviše izloženi radioaktivnosti, moglo razviti 4.000 fatalnih karcinoma.

Međutim, treba napomenuti da operativna sigurnost više ne predstavlja problem kod nove generacije malih modularnih reaktora (SMR). Dizajnirani su tako da se u slučaju nužde ugase na siguran način, bez mogućnosti eksplozije. Naravno, oni i dalje generišu nuklearni otpad koji mora biti izdvojen od okoline tokom više hiljada godina. To je svakako problematično, ali postoje tehnologije kojim se ovaj otpad može sigurno i bezbjedno skladištiti u dubokim geološkim spremištima.

Fabrički izgrađeni reaktori

SMR-ovi se izrađuju fabrički i montiraju na licu mjesta. Vrijeme izrade je oko tri godine. Kako se naše elektrane na fosilna goriva gase i zatvaraju – na istim lokacijama bi ih mogli zameniti SMR-ovi koji bi se povezali sa postojećom infrastrukturom za distribuciju električne energije, na koji način bi se obezbijedio nesmetan prelaz sa jedne vrste goriva (ugalj) na drugo, uz očuvanje ukupnog broja radnih mjesta.

Efikasnost nuklearnih elektrana

Nuklearne elektrane su izuzetno efikasne, sposobne da 94 posto vremena rade neprekidno, a novi SMR-ovi su dizajnirani tako da brzo prilagode izlaznu snagu kako bi dopunili padove u proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora u slučaju male jačine vjetra ili sunčevog zračenja. Danas se u svijetu 10 posto električne energije proizvodi u nuklearnim elektranama.

Profesor biohemije na Univerzitetu u Korku u Irskoj, Vilijam Revil (eng. William Reville), smatra da namjerno odbacivanje nuklearne energije kao strategije za smanjenje emisija gasova staklene bašte, uz istovremenu tvrdnju da klimatske promjene predstavljaju egzistencijalnu prijetnju, ima isto toliko smisla koliko i igranje golfa s jednom rukom vezanom iza leđa. On tvrdi da zdrav razum nalaže da je za rješenje problema globalnog zagrijavanja neophodno zadržati postojeće nuklearne reaktore uz povećanje kapaciteta i izgradnju novih postrojenja.

Prir. M.M.

Izvor: irishtimes.com

Foto ilustracije: Treehugger,The Great Educator

Pratite ECOPORTAL.ME na Instgramu

Čitajte još

1 Comment

  • Jedan od mojih dražih portala. Lijep članak. Redovno vas pratim na instagramu.

Leave a Reply to Anonimno Cancel reply

Your email address will not be published.