COP17 pokazao koliko je dug put od obećanja do zaštite prirode

Konferencija Ujedinjenih nacija o biodiverzitetu (COP17) trebalo bi da bude završena danas, 30. oktobra, u Jermeniji, ali u posljednjim satima pregovora ključna pitanja još čekaju dogovor. Poslije dvije sedmice žustrih rasprava, države pokušavaju da usaglase kako će ubrzati zaštitu i obnovu prirode, obezbijediti novac za preuzete obaveze i pratiti njihovo ispunjavanje.

Samit u Jerevanu prvenstveno je posvećen procjeni onoga što je urađeno od usvajanja ranijih sporazuma. U središtu pregovora je takozvana Jerevanska putanja, paket odluka kojim bi trebalo ubrzati ostvarivanje globalnih ciljeva za prirodu do 2030. godine. Međutim, razlike među državama ostaju velike: od pitanja finansiranja i štetnih subvencija do uloge naučnih nalaza u donošenju odluka.

„Iz pregovora moraju proizaći konkretni prioriteti. Nažalost, to još nije slučaj“, rekla je novinarima 29. oktobra Iren Vabiva iz organizacije Greenpeace International.

Autohtoni narodi, istovremeno, traže da vlade poštuju njihova prava i tradicionalna znanja, kao i da im osiguraju stvarno učešće u odlučivanju o zemljištu i vodama koje čuvaju.

Osnovu sadašnjih pregovora čini Globalni okvir za biodiverzitet iz Kunminga i Montreala, usvojen na konferenciji COP15 2022. godine. Sporazum, koji se često naziva „Pariskim sporazumom za prirodu“, prihvatilo je 196 strana ugovornica, uz 23 globalna cilja.

Sa ceremonije otvaranja konferencije (Foto: CBD COP17)

Napredak postoji, ali je prespor

Četiri godine kasnije, slika je neujednačena. Prva globalna procjena sprovođenja tog okvira, koju je generalni sekretar UN-a Antonio Gutereš predstavio 15. oktobra, pokazuje da je manje od polovine analiziranih nacionalnih ciljeva na putu da bude ostvareno. Izvještaj „Stanje djelovanja za biodiverzitet“ bilježi pomake, ali upozorava da njihov tempo nije dovoljan za ispunjavanje obaveza do kraja decenije.

To se vidi i na jednom od najprepoznatljivijih ciljeva, poznatom kao „30 × 30“: zaštiti najmanje 30 odsto kopnenih i morskih područja planete do 2030. Prema bazi Protected Planet, trenutno je zaštićeno oko 19 odsto kopna i kopnenih voda, kao i 10 odsto okeana. Svjetski lideri ponovo su potvrdili taj cilj u „Jerevanskoj deklaraciji: Djelovanje za prirodu“, usvojenoj 16. oktobra, neposredno uoči COP17.

Na sporost napretka nedavno je upozorio i Greenpeace International, procjenom da bi sadašnjim tempom, za potpunu zaštitu 30 odsto okeana moglo biti potrebno čak 265 godina

Povezani, ali zaseban cilj odnosi se na obnovu: do 2030. najmanje 30 odsto degradiranih ekosistema trebalo bi da bude obuhvaćeno djelotvornim mjerama oporavka.

Izvještaj Programa UN-a za životnu sredinu (UNEP) „Povratak prirode“, objavljen 29. oktobra, pokazuje da je obnova kopnenih ekosistema dostigla gotovo polovinu tog cilja. Kod morskih i priobalnih ekosistema ostvareno je tek 23 odsto predviđenog cilja, a kod slatkovodnih svega 5 odsto. Upravo slatkovodni ekosistemi najbrže propadaju, iako UNEP napominje da nedostaci u praćenju i izvještavanju vjerovatno znače da je stvarni obim njihove obnove potcijenjen.

Zaštita područja i obnova degradiranih ekosistema napreduju, ali nedovoljno brzo i uz velike razlike između pojedinih djelova prirode.

Kako obećanja pretvoriti u odgovornost

Jedan od najvažnijih očekivanih ishoda samita jeste „globalni pregled“, koji bi trebalo da postane dio Jerevanske putanje. Njegova svrha je da utvrdi gdje sprovođenje obaveza zaostaje i ponudi konkretne preporuke za ubrzavanje napretka do 2030. godine.

Potreba je jasna. Države preuzimaju ambiciozne obaveze, ali postoji malo mehanizama koji osiguravaju njihovo sprovođenje. Praćenje zajedničkog napretka i jasnije prepoznavanje nedostataka trebalo bi da ojačaju odgovornost za ono što je dogovoreno.

Foto: CBD COP17

Ipak, ni poslije višednevnih rasprava dogovor o ovom dijelu pregovora nije izvjestan. Zbog toga su sve glasniji i pozivi na promjenu samog načina odlučivanja na konferencijama COP. Kritičari smatraju da zahtjev za konsenzusom omogućava malom broju zemalja da zaustavi napredak ostalih.

Novac ostaje jedna od glavnih prepreka

Za sprovođenje dogovorenih mjera potrebna su znatno veća ulaganja. Procjenjuje se da za zaštitu prirode na globalnom nivou godišnje nedostaje oko 700 milijardi dolara. Delegati su prošle godine usaglasili strategiju mobilisanja najmanje 200 milijardi dolara godišnje do 2030, iz javnih i privatnih izvora, kako bi se taj jaz smanjio.

Samo ulaganja u obnovu ekosistema, prema UNEP-u, morala bi da porastu više od četiri puta, sa sadašnje 64 milijarde na 296 milijardi dolara godišnje do kraja decenije.

Dio problema je u tome što koristi od tih ulaganja često postaju vidljive tek nakon više godina. Zaštita od poplava, čistija voda, skladištenje ugljenika i zdraviji ekosistemi imaju ekonomsku vrijednost, ali takav povrat ne donosi uvijek dovoljno brz podsticaj za ulaganje.

UNEP zato poziva da se sa finansiranja pojedinačnih projekata pređe na razvoj „ekonomija zasnovanih na obnovi prirode“. To podrazumijeva da vlade i finansijske institucije uvažavaju vrijednost zdravih ekosistema, privlače privatni kapital i smanjuju podsticaje za aktivnosti koje doprinose njihovom uništavanju.

Prema Sekretarijatu Konvencije o biološkoj raznovrsnosti, tokom samita najavljeno je više od 1,8 milijardi dolara novih sredstava. Ipak, pitanje ko treba da obezbijedi novac izazvalo je oštre podjele.

Evropska unija smatra da bi bogate ekonomije u usponu, uključujući Kinu i zalivske države, trebalo da se pridruže grupi od približno dvadeset četiri, uglavnom zapadne zemlje, od kojih se formalno očekuje finansijska podrška zaštiti biodiverziteta u zemljama u razvoju. Saudijska Arabija i Katar navodno su se usprotivili tom predlogu, nakon čega su razgovori zapali u zastoj.

Mladi ambasadori biodiverziteta iz Južne Afrike nastupaju na početku večernje plenarne sjednice COP17, 28. oktobra (Foto: IISD/ENB – Mike Muzurakis)

Dobrovoljne uplate i štetne subvencije

Koliko je teško obezbijediti sredstva pokazuje i fond Kali, mehanizam UN-a namijenjen raspodjeli dobiti kompanija koje koriste genetičke podatke biljaka i drugih organizama.

Pokrenut početkom 2025, fond je trebalo da prikuplja milijardu dolara godišnje za zaštitu prirode u zemljama u razvoju. Do sada je prikupio oko 10.000 dolara. Uplate su dobrovoljne, a upravo je to u središtu spora o njegovom funkcionisanju.

Države nisu usaglasile ni kako da smanjuju podsticaje koji štete prirodi. Cilj 18 Globalnog okvira predviđa smanjenje takvih subvencija za najmanje 500 milijardi dolara godišnje do 2030. Međutim, pregovarači ostaju podijeljeni oko formulacija o njihovom smanjivanju ili postepenom ukidanju, uključujući subvencije u poljoprivredi.

U potrazi za dodatnim izvorima finansiranja, EU je 27. oktobra pokrenula inicijativu „Prijatelji kredita za prirodu i biodiverzitet“. Ideja je da se rezultati zaštite i obnove prirode pretvore u jedinice kojima se može trgovati i tako privuku ulaganja.

Ovaj pristup ima i kritičare. Oni upozoravaju da je stvarne koristi takvih kredita teško provjeriti i da postoji rizik od zelenog obmanjivanja: kompanije bi mogle da ih koriste za nadoknađivanje ekološke štete, umjesto da smanjuju sopstveni negativni uticaj.

Klima i priroda traže povezan odgovor

Konferencija o biodiverzitetu održava se svake druge godine i često ostaje u sjenci većeg, godišnjeg klimatskog COP-a. Ipak, gubitak biodiverziteta i klimatske promjene međusobno se ubrzavaju, zbog čega se sve više insistira na usklađenom odgovoru.

Na dnevnom redu COP17 zato je i saradnja između tri konvencije iz Rija: o biodiverzitetu, klimi i dezertifikaciji, kao i bolje povezivanje nacionalnih resora zaduženih za njihovo sprovođenje.

Ketrin Veler, direktorica za globalne politike organizacije Fauna & Flora, smatra da povezivanje tih sporazuma i planova za klimu i prirodu nikada nije bilo potrebnije.

„Kada desna ruka ne zna šta radi lijeva, lako možete napraviti zbrku“, kaže ona.

Međutim, i tu postoje neslaganja. Jedan delegat francuske vlade rekao je agenciji AFP, pod uslovom anonimnosti, da mali broj država ometa napredak. Saudijska Arabija, Rusija, Argentina i Brazil navodno su se usprotivili uvažavanju smjernica iz dvije ključne naučne procjene o povezanosti klimatske krize i krize prirode, kao i ekonomskim silama koje ih pokreću.

Takvi sporovi uklapaju se u širi obrazac međunarodnih pregovora, u kojima se zemlje proizvođači nafte optužuju za opstruiranje napora da se riješe problemi povezani sa fosilnim gorivima, plastičnim otpadom i drugim pritiscima na životnu sredinu.

Neriješeno je i pitanje zahtjeva Saudijske Arabije, Indije, Rusije i Kine da se odloži objavljivanje narednog ciklusa ključnih izvještaja Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC). Oktobarski sastanak prekinut je bez dogovora o rokovima, a nastavak razgovora predviđen je za decembar.

Ti izvještaji trebalo bi da budu naučna osnova za drugu globalnu procjenu napretka u okviru Pariskog sporazuma. Proces počinje na COP31 u novembru, a završava se na COP33 2028. godine, uz procjenu zajedničkog napretka država prema klimatskim ciljevima.

Akcija tokom konferencije kojom se skreće pažnja na ubistva branilaca životne sredine, 29. oktobra 2026. (Foto: IISD/ENB – Mike Muzurakis)

Dogovor o invazivnim vrstama

U jednom dijelu pregovora pomak je već napravljen. Odluka o invazivnim stranim vrstama usvojena je tokom prve sedmice samita, zajedno sa odlukama o rodnoj ravnopravnosti, obrazovanju o životnoj sredini i razmjeni informacija.

Kako se klima mijenja i okeani zagrijavaju, mijenjaju se i uslovi za opstanak i širenje vrsta. Invazivne vrste dospijevaju u nove sredine, narušavaju odnose među autohtonim vrstama i izazivaju ekološku i ekonomsku štetu. One su jedan od pet glavnih pokretača gubitka biodiverziteta.

Usvojena odluka poziva na snažnije sisteme ranog otkrivanja i brzog reagovanja, bolju razmjenu naučnih podataka i lakši pristup novcu i tehnologijama potrebnim za rješavanje ovog problema.

Ovim pitanjem bavi se i Crna Gora, gdje su u julu predstavljeni planovi za kontrolu invazivnih riba, biljaka, kornjača i mungosa, uz programe praćenja koji bi trebalo da pomognu ranom otkrivanju i ograničavanju njihovog širenja.

Veler naglašava da odgovornost imaju i kompanije, jer su brojni putevi širenja invazivnih vrsta povezani sa trgovinom, transportom i lancima snabdijevanja. Zato traži snažniju prevenciju, bolje mjere biološke sigurnosti i razmjenu podataka u privatnom sektoru, uz tješnju saradnju sa vladama i organizacijama za zaštitu prirode.

Do zatvaranja samita očekuje se i odluka o tome da li će narednu konferenciju o biodiverzitetu, 2028. godine, ugostiti Panama ili Ekvador. Ključni dogovor u Jerevanu, međutim, još se čeka: kako ubrzati sprovođenje već preuzetih obaveza u godinama koje su ostale do 2030.

Umije li priroda da čeka?

Jasmin Murić

Naslovna fotografija: CBD COP17

ecoportal.me

Ecoportal je prvi crnogorski internet portal koji obrađuje novosti iz oblasti energetske tranzicijie, kako u svijetu tako i u Crnoj Gori.

Subscribe
Notify of
0 Comments
Najstariji
Najnoviji
Inline Feedbacks
Podgledajte sve komentare

Čitajte još

ECO POLIS

COP17 pokazao koliko je dug put od obećanja do zaštite prirode

ECO POLIS

Solarni paneli i sove mogu dijeliti prostor: Gradnja im oduzima staništa, solarni kompleks pruža novi dom

ECO POLIS

Nauka ima svoje miljenike, a mnoge vrste ostaju u njihovoj sjenci