Zaštita migratornih vrsta biće jedna od ključnih tema predstojećeg zasjedanja COP15, koje će biti održano od 23. do 29. marta 2026. godine u Campo Grandeu, u Brazilu. Ovaj sastanak dolazi u trenutku kada naučnici upozoravaju da su brojne životinje koje prelaze državne granice pod sve većim pritiskom zbog gubitka staništa, klimatskih promjena i prekomjerne eksploatacije.
Države članice razmatraće predloge za uvrštavanje 42 nove vrste pod okrilje Konvencije o migratornim vrstama, čime bi se ojačale međunarodne obaveze u oblasti njihove zaštite. Naučni eksperti su još u decembru 2025. pregledali nominacije i dali zeleno svjetlo da one budu upućene na formalno odlučivanje vladama.
Istovremeno, jedna vrsta, bukara jelen (Cervus hanglu bactrianus), predložena je za uklanjanje iz najviše kategorije zaštite, nakon što je zabilježen oporavak populacije. Taj primjer pokazuje da koordinisane mjere mogu dati rezultate kada se dosljedno primjenjuju.
Snježna sova, prugasta hijena i velika čekićara
Među vrstama koje su predložene za dodatnu zaštitu nalaze se snježna sova, prugasta hijena i velika čekićara.
Brojnost snježne sove je u protekle tri decenije značajno opala u pojedinim djelovima svog areala. Kao vršni predator Arktika, ona je važan pokazatelj stanja ekosistema. Promjene u klimi, pomjeranje staništa i ljudski pritisci utiču na njen opstanak duž cijele migratorne rute.
Prugasta hijena, rasprostranjena u dijelovima Afrike i Azije, suočava se sa fragmentacijom staništa i smanjenom dostupnošću plijena. Procjene govore da je globalno ostalo manje od 10.000 odraslih jedinki. Njena uloga u prirodi je značajna: kao strvinar, ona doprinosi recikliranju hranljivih materija i smanjenju rizika od širenja bolesti.
U morskim ekosistemima, velika čekićara je pretrpjela drastičan pad brojnosti usljed ribolovnog pritiska i velike potražnje za perajima. Kao vršni predator, ova ajkula ima ključnu ulogu u održavanju ravnoteže u morskim hranidbenim lancima.
Šta znači uvrštavanje u Dodatak I i II
Ako prijedlozi budu usvojeni, vrste bi bile uvrštene u Dodatak I ili Dodatak II Konvencije.
Dodatak I podrazumijeva strogu zaštitu i obavezu očuvanja staništa za ugrožene vrste. Dodatak II, sa druge strane, podstiče međunarodnu saradnju kroz regionalne sporazume za vrste koje zahtijevaju koordinisano upravljanje duž migratornih ruta.
Konvencija trenutno obuhvata više od 1.300 vrsta. Ipak, naučne procjene pokazuju da mnoge migratorne populacije ostaju pod rizikom. Prema nedavnoj globalnoj analizi, gotovo polovina uvrštenih migratornih vrsta i dalje bilježi pad brojnosti, dok su se druge stabilizovale ili oporavile zahvaljujući ciljanim programima zaštite.
Životinje ne priznaju granice
Za razliku od mnogih drugih vrsta, migratorne životinje prelaze više nacionalnih jurisdikcija. Njihova zaštita zato ne može biti ograničena na jednu državu. Efikasne mjere moraju obuhvatiti cijeli migratorni put, od područja razmnožavanja do hranilišta.
Poseban akcenat stavlja se na očuvanje ekološke povezanosti. Urbanizacija, razvoj infrastrukture i prenamjena zemljišta fragmentiraju migratorne koridore. Obnova staništa i uklanjanje barijera direktno povećavaju šanse za preživljavanje vrsta koje prelaze hiljade kilometara.
Prekomjerna eksploatacija ostaje ozbiljan problem. Direktni lov, slučajni ulov u ribarstvu i ilegalna trgovina pogađaju brojne kopnene i morske vrste. Konvencija podržava radne grupe koje se bave nezakonitim ubijanjem, trgovinom i uticajem infrastrukture na divlje životinje.
Saradnja, finansiranje i primjena na terenu
Iako neke velike zemlje nisu potpisnice Konvencije, brojne države sarađuju kroz regionalne sporazume i memorandume o razumijevanju. Ovi mehanizmi omogućavaju zajednički monitoring, zaštitu staništa i jačanje sprovođenja zakona.
Međutim, formalno uvrštavanje vrste na listu nije kraj posla. Rezultati zavise od nacionalnog zakonodavstva, kapaciteta institucija i finansijskih sredstava, ali i od saradnje između vlada, naučnika i lokalnih zajednica.
Na COP15 će se razmatrati i prilagođavanje klimatskim promjenama. Povećanje temperature utiče na vrijeme razmnožavanja, dostupnost hrane i same migratorne rute. Očuvanje staništa duž različitih nadmorskih visina i preko međunarodnih granica može pomoći vrstama da se prilagode novim uslovima.
Globalni značaj i lokalna odgovornost
Predložene mjere obuhvataju kopnene sisare, ptice, ajkule, ribe i druge divlje vrste, što pokazuje koliko je pitanje migracije široko i međusobno povezano. Migratorne životinje pružaju važne usluge ekosistema, kao što su oprašivanje i rasijavanje sjemena, kontrola brojnosti štetočina i kruženje hranljivih materija. Mnoge zajednice oslanjaju se na njih i u pogledu sigurnosti hrane i prihoda.
U raspravama učestvuju i autohtoni narodi i lokalne zajednice, čije znanje o migratornim rutama i korišćenju staništa doprinosi planiranju zaštite.
Naučne procjene predstavljene na COP15, uključujući ažurirane podatke o migratornim slatkovodnim ribama i šire procjene stanja vrsta, služiće kao osnova za donošenje odluka i raspodjelu resursa.
Dosadašnja iskustva pokazuju da koordinisano djelovanje daje rezultate. Tamo gdje su uspostavljene snažne mjere zaštite i sistemi monitoringa, neke migratorne ptice i morske vrste uspjele su da stabilizuju populacije.
Odluke koje će oblikovati budućnost migracija
Uvrštavanje 42 nove vrste neće riješiti sve izazove, to je jasno, ali će povećati vidljivost problema, unaprijediti prikupljanje podataka i ojačati prekograničnu saradnju.
Migratorne životinje zavise od povezanih pejzaža i zajedničke odgovornosti država. Njihov opstanak zahtijeva zaštitu duž cijelog migratornog raspona.
Odluke koje budu donijete u Brazilu odrediće u kojoj mjeri će zemlje uspjeti da usklade napore i obezbijede da ove vrste nastave svoja putovanja i u generacijama koje dolaze.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Unsplash
