Svake godine milijarde životinja kreću na putovanja koja povezuju kontinente, okeane, rijeke, pustinje i planinske lance. Ptice prelaze hiljade kilometara između područja za gniježđenje i zimovanje, kitovi migriraju preko čitavih okeana, ajkule prate drevne morske rute, a sisari se kreću između sezonskih staništa, hrane i prostora za razmnožavanje. Ta velika prirodna kretanja jedan su od najvažnijih procesa u živom svijetu, ali postaju sve rizičnija.
Na 15. konferenciji ugovornih strana Konvencije o očuvanju migratornih vrsta divljih životinja, poznatoj kao CMS COP15, održanoj u brazilskom gradu Kampo Grande, 132 države dogovorile su jačanje zaštite za 40 migratornih vrsta i populacija koje su pod sve većim pritiskom. Odluke su usvojene u trenutku kada novi naučni podaci pokazuju da se stanje mnogih vrsta ne popravlja, čak ni kada su već obuhvaćene međunarodnim režimima zaštite.
Konvencija o migratornim vrstama, često poznata i kao Bonska konvencija, jedini je globalni sporazum posebno posvećen zaštiti migratornih divljih životinja. Njena važnost proizlazi iz same prirode migracija. Veliki broj vrsta tokom života prelazi granice više država, kreće se kroz međunarodne vode ili zavisi od staništa koja se nalaze na velikim udaljenostima. Zbog toga njihova zaštita ne može biti posao jedne zemlje, već zahtijeva usklađeno djelovanje vlada duž čitavih migracionih ruta.
Na konferenciji u Brazilu države su odlučile da uvedu ili unaprijede zaštitu za vrste među kojima su gepardi, džinovske vidre, snježne sove, prugaste hijene, ajkule čekićari, ajkule mlatovi, obalske ptice močvarice i više morskih vrsta. Dio njih dodat je u Aneks I Konvencije, koji obuhvata migratorne vrste kojima prijeti izumiranje i za koje se traže stroge mjere zaštite. Druge vrste uvrštene su u Aneks II, koji podstiče međunarodnu saradnju i sporazume između zemalja koje dijele ista migraciona područja.
Ove odluke odražavaju sve veću zabrinutost da sama migracija postaje teža u svijetu u kojem se prirodni prostori ubrzano mijenjaju. Migratornim vrstama potrebni su povezani ekosistemi: očuvana područja za razmnožavanje, hranilišta, mjesta za odmor, rijeke, vazdušni koridori i morski putevi. Ti prostori često se protežu preko ogromnih udaljenosti, ali su sve češće presječeni ili narušeni putevima, branama, ogradama, urbanim razvojem, industrijskim ribolovom, zagađenjem i klimatskim promjenama.
Novi privremeni izvještaj o stanju migratornih vrsta u svijetu, predstavljen tokom samita, pokazao je da populacije 49% migratornih vrsta koje su obuhvaćene CMS-om opadaju. Prije samo dvije godine taj udio iznosio je 44%. Istovremeno, oko 24% zaštićenih migratornih vrsta smatra se ugroženim od izumiranja.
Posebno težak pritisak trpe morske vrste. Populacije ajkula, raža, jesetri i migratornih riba u mnogim regionima su značajno smanjene zbog prekomjernog izlova, uništavanja staništa, slučajnog ulova i prekidanja prirodne povezanosti rijeka. Za te vrste migracija često zavisi od neprekinutog kretanja između mora, riječnih tokova, područja za mrijest i hranilišta, pa svaki prekid u tom lancu može imati posljedice po čitave populacije.
Sličan problem sve je izraženiji i u slatkovodnim ekosistemima. Poseban izvještaj objavljen tokom konferencije pokazao je da su populacije migratornih slatkovodnih riba od 1970. godine opale za približno 81%. Naučnici upozoravaju da su ove migracije među najvećim kretanjima životinja na Zemlji, ali da u javnosti često dobijaju mnogo manje pažnje nego migracije ptica, sisara ili velikih kopnenih životinja.
Klimatske promjene dodatno mijenjaju uslove od kojih migratorne vrste zavise. Zagrijavanje okeana, promjene u rasporedu padavina, topljenje morskog leda i pomjeranje sezonskih ciklusa utiču na dostupnost hrane i kvalitet staništa. Kod pojedinih ptica dolazi do pomjeranja vremena dolaska na područja za gniježđenje, pa neke stižu prerano ili prekasno u odnosu na period kada ima dovoljno hrane. Morske vrste pomjeraju područja rasprostranjenosti kako se vode zagrijavaju, dok suše i toplotni talasi dodatno slabe staništa duž migracionih ruta.
Za stručnjake za zaštitu prirode, migratorne vrste imaju i šire značenje. One su često pokazatelj zdravlja ekosistema. Kada migracije počnu da slabe ili nestaju, to obično ukazuje na dublje poremećaje u prirodi, jer takve vrste zavise od niza povezanih staništa i procesa. Njihov pad zato ne govori samo o sudbini pojedinačnih populacija, već i o stanju čitavih ekosistema kroz koje prolaze.
Delegati na samitu usvojili su i mjere koje se odnose na očuvanje ekološke povezanosti, zaštitu morskih staništa, očuvanje migratornih slatkovodnih riba i zaštitu podmorskih planina. Ovi podvodni reljefi, iako često daleko od očiju javnosti, imaju veliki značaj za kitove, ajkule, morske kornjače i morske ptice, jer im obezbjeđuju hranilišta, skloništa i važne tačke na migracionim putevima.
Konferencija je još jednom pokazala koliko je međunarodna saradnja presudna u zaštiti vrsta koje ne poznaju političke granice. Za razliku od životinja čiji se životni prostor nalazi unutar jedne države, migratorne vrste mogu opstati samo ako zaštita postoji duž cijelog njihovog puta. Ptica koja je zaštićena u jednoj zemlji može već u drugoj izgubiti stanište. Kit koji je zaštićen u jednom dijelu okeana može se na drugom mjestu suočiti sa opasnostima industrijskog ribolova ili intenzivnog pomorskog saobraćaja.
Zbog toga zaštita migratornih vrsta u velikoj mjeri zavisi od međunarodnih sporazuma, ali stručnjaci upozoravaju da sami dogovori nisu dovoljni. Bez snažnije primjene, obnove staništa i boljeg nadzora, pad populacija se neće zaustaviti. Ipak, poruka sa COP15 bila je da države sve jasnije prepoznaju da migracija nije samo kretanje životinja od jedne tačke do druge, već jedan od najosjetljivijih i najvažnijih prirodnih procesa na planeti. Zaštita migratornih vrsta znači zaštitu ekoloških veza koje povezuju kontinente, okeane, rijeke i staništa. U sve fragmentisanijem prirodnom prostoru, očuvanje tih veza postaje važno ne samo za opstanak divljih životinja, već i za otpornost globalnog biodiverziteta.
J.M.
Naslovna fotografija: Unsplash
